„Muž mi je već 18 godina, svakog 7. februara, odlazio iz kuće prije svitanja i vraćao se tek uveče. Govorio je da tog dana želi biti sam jer ga podsjeća na prijatelja kojeg je izgubio u mladosti. Nikada nisam postavljala pitanja. Ali ove godine sam u njegovom automobilu pronašla crvenu kovertu na kojoj je pisalo: ‘Marko, čekam te u 10 na našem starom mjestu. Ovoga puta povedi Anu. Vrijeme je da sazna kome si prije 18 godina obećao da ćeš je čuvati.’“
Potpis:
Nikola.
Kada sam pročitala ime, ruke su mi se počele tresti.
Nikola je bio moja prva ljubav.
Čovjek za kojeg sam trebala da se udam.
Nestao je samo nekoliko sedmica prije našeg vjenčanja.
Nikada nisam saznala zašto.
A moj muž mi je uvijek tvrdio da ga nikada nije poznavao.
Nisam Marku rekla da sam pronašla kovertu.
Sljedećeg jutra krenuo je prije šest.
Sjela sam u svoj automobil i pratila ga.
Vozio je skoro dva sata.
Zaustavio se ispred malog restorana pored jezera.
Kroz prozor sam vidjela da je sjeo za sto u uglu.
Nekoliko minuta kasnije ušao je muškarac sijede kose.
Marko je ustao.
Zagrlili su se.
Prepoznala sam ga prije nego što sam stigla razmisliti.
Nikola.
Čovjek kojeg nisam vidjela gotovo dvadeset godina.
Ušla sam.
Kada me je ugledao, ispustio je šoljicu.
„Ana?“
Marko se okrenuo.
„Šta ti radiš ovdje?“
Spustila sam kovertu na sto.
„Mislim da bih ja trebala to pitati vas dvojicu.“
Nikola je pogledao Marka.
„Još joj nisi rekao?“
„Rekao šta?!“
Sjela sam preko puta njih.
„Želim sve. Od početka.“
Nikola je iz džepa izvadio staru fotografiju.
Na njoj smo bili nas troje.
Ja.
Nikola.
I Marko.
Fotografija je snimljena godinu dana prije nego što sam, prema svom sjećanju, upoznala Marka.
„Ovo nije moguće.“
Marko je spustio pogled.
„Poznavali smo se.“
„Ne.“
„Jesmo.“
Tada sam se sjetila saobraćajne nesreće koju sam doživjela sa 23 godine.
Nekoliko mjeseci života prije nje potpuno mi je nedostajalo iz sjećanja.
„Ti si bio tamo prije moje nesreće?“
„Da.“
Pogledala sam Nikolu.
„A ti si nestao poslije nje?“
Klimnuo je.
„Zašto?“
Nikola je otvorio malu kutiju.
Unutra je bio prsten.
Moj stari zaručnički prsten.
„Zato što si mi ga vratila.“
„Nikada ti nisam vratila prsten.“
„Jesi. Samo se ne sjećaš.“
Srce mi je počelo lupati.
„Zašto sam raskinula s tobom?“
Nikola je pogledao Marka.
Odgovor sam shvatila prije nego što ga je izgovorio.
„Zbog njega.“
Pogledala sam svog muža.
„Bila sam zaljubljena u Marka prije nesreće?“
Marko je počeo plakati.
„Da.“
Sve što sam znala o početku našeg braka upravo se raspalo.
Mislila sam da sam Marka upoznala dvije godine nakon što je Nikola otišao.
Istina je bila potpuno drugačija.
Marko je bio Nikolin najbolji prijatelj.
Tako smo se upoznali.
Vremenom smo se Marko i ja zaljubili.
„A Nikola?“
„Saznao sam“, rekao je. „I otišao.“
„Bez riječi?“
„Mislio sam da ćeš biti srećnija s njim.“
„Zašto se onda Marko i ja nismo odmah vjenčali?“
Nastala je tišina.
Nikola je rekao:
„Zbog nesreće.“
Nakon nje nisam se sjećala Marka.
Ali sam se sjećala Nikole.
Samo ne posljednjih mjeseci naše veze.
Mislila sam da me Nikola napustio bez razloga.
„A Marko?“
„Tvoja majka ga je zamolila da ti se ne približava dok se ne oporaviš“, rekao je Nikola.
„Ali kasnije smo se ipak upoznali.“
Marko je klimnuo.
„Pronašao sam te dvije godine kasnije.“
„I pretvarao se da me vidi prvi put?“
„Da.“
„Zašto mi nisi rekao istinu?“
„Bojao sam se da ćeš ponovo izgubiti sve ako pokušam da ti vratim prošlost.“
Pogledala sam Nikolu.
„A gdje si ti bio svih ovih godina?“
„U Kanadi.“
„Zašto se nisi javio?“
„Obećao sam Marku.“
„Šta?“
Nikola je izvadio drugo pismo.
Na njemu je bio datum nekoliko dana poslije moje nesreće.
„Ako se Ana više nikada ne sjeti, nemoj joj vraćati život koji je zaboravila. Samo je čuvaj.“
Potpis je bio Nikolin.
„Zato svake godine dolaziš ovdje?“ pitala sam Marka.
„Da.“
„Zašto baš 7. februara?“
Marko nije odgovorio.
Nikola jeste.
„Zato što se tog dana rodila.“
„Ko?“
Nikola je spustio pogled.
„Tvoja kćerka.“
Nisam mogla da udahnem.
„Nemam kćerku.“
„Imaš.“
„Imam dva sina.“
„I kćerku.“
Pogledala sam Marka.
Plakao je.
„Je li tvoja?“
Odmahnuo je glavom.
„Nije.“
Pogledala sam Nikolu.
„Tvoja?“
„Tako sam mislio osamnaest godina.“
„Šta znači MISLIO?!“
Nikola je izvadio DNK nalaz.
„Prije mjesec dana uradili smo test.“
Rezultat je isključivao Nikolu kao oca.
„Onda ko je otac?“
Marko je ustao.
„Ana, prije nego što pročitaš drugi nalaz, moraš znati da ja nisam znao.“
„Šta nisi znao?“
Nikola je spustio drugi papir ispred mene.
Na njemu je pisalo:
Vjerovatnoća očinstva: 99,99%.
Ime oca:
Marko Petrović.
Pogledala sam svog muža.
„Ti imaš dijete sa mnom od prije nego što se ja sjećam da sam te upoznala?“
„Izgleda da imamo.“
Nisam mogla govoriti.
„Gdje je ona?“
Nikola je pogledao prema vratima restorana.
Ušla je djevojka od oko 18 godina.
Imala je moje oči.
I Markov osmijeh.
Stala je nekoliko koraka od nas.
„Ana?“
Ustala sam.
„Kako se zoveš?“
„Mila.“
Počela sam plakati.
„Ko te je odgojio?“
Pogledala je Nikolu.
„On.“
Nikola je osamnaest godina odgajao dijete za koje je vjerovao da je njegovo.
Dijete mene i čovjeka kojeg sam poslije nesreće potpuno zaboravila.
Prišla sam Mili.
Ali prije nego što sam je zagrlila, pružila mi je još jednu kovertu.
„Baka mi je rekla da ti ovo dam kada upoznam oba svoja oca.“
Prepoznala sam rukopis svoje pokojne majke.
Otvorila sam pismo.
„Ana, ako ovo čitaš, saznala si da je Mila tvoja kćerka. Ali postoji razlog zbog kojeg sam nakon nesreće zamolila Nikolu da je odvede daleko od vas.“
Pogledala sam Marka.
„Kakav razlog?“
Na sljedećoj stranici bila je fotografija.
Marko i ja.
Snimljeni noć prije moje nesreće.
Na poleđini je moja majka napisala:
„Te noći Ana nije bježala od Nikole. Bježala je od Marka.“
Marko je problijedio.
Nikola ga je pogledao.
„Šta si joj uradio?“
Marko nije odgovorio.
A onda je Mila iz koverte izvukla posljednji papir.
Bio je to moj rukopis.
Samo jedna rečenica:
„Ako izgubim sjećanje, nemojte mi dozvoliti da se ponovo zaljubim u Marka dok ne saznam šta mi je slagao.“
Pogledala sam čovjeka sa kojim sam provela 18 godina.
I prvi put sam shvatila da se možda nisam udala za ljubav koju sam zaboravila.
Možda sam se udala za čovjeka kojeg sam nekada pokušavala da napustim.