NISAM USPIO SPASITI MLADIĆA NA OPERACIJI – A ONDA SU MI REKLI KO JE ON
Kada je operacija završila, ostao sam nekoliko minuta sam u sali.
Četiri sata smo se borili.
Uradili smo sve što smo mogli.
Ali mladić nije preživio.
Dok sam skidao rukavice, prišla mi je medicinska sestra.
Bila je blijeda.
„Doktore… znate li kako se zvao pacijent?“
„Nisam ni pogledao ime. Doveli su ga kao hitan slučaj.“
Pružila mi je njegovu ličnu kartu.
Pročitao sam prezime.
Bilo je isto kao moje.
„Kakva je ovo slučajnost?“
Sestra nije odgovorila.
„Doktore, pronašli smo ovo u njegovom novčaniku.“
Pružila mi je staru fotografiju.
Na njoj sam bio ja.
Fotografija je nastala prije skoro 25 godina, dok sam još bio mlad ljekar.
Na poleđini je pisalo:
„Ako mi se nešto dogodi, pronađite doktora Marka Petrovića. On mora saznati istinu.“
Noge su mi klecnule.
Nikada ranije nisam vidio tog mladića.
Pozvao sam suprugu.
„Jelena, moram nešto da te pitam. Jesi li ikada čula za mladića po imenu Nikola Petrović?“
Nastala je tišina.
„Jelena?“
Počela je plakati.
„Marko… gdje si čuo to ime?“
„Upravo sam ga operisao.“
Telefon joj je ispao iz ruke.
Čuo sam samo plač.
„KO JE ON?!“
Poslije nekoliko sekundi izgovorila je:
„Naš sin.“
Svijet mi se srušio.
„Mi imamo samo kćerku!“
„Ne.“
Prije nego što smo se vjenčali, Jelena je rodila dječaka.
Rekla mi je da je dijete umrlo nekoliko sati poslije porođaja.
To je bila laž.
Njeni roditelji su bebu dali na usvajanje.
„Zašto mi nikada nisi rekla?!“
„Zato što sam mislila da nije tvoj.“
„Mislila?!“
Jelena je došla u bolnicu.
U rukama je držala staru kovertu.
Unutra je bio DNK nalaz.
Otvorio sam ga.
Nikola zaista nije bio moj biološki sin.
„Pa zašto je imao moje prezime i moju fotografiju?!“
Jelena je odgovorila:
„Zato što te je tražio.“
„Zašto mene ako nisam njegov otac?“
Tada je u hodnik došao policajac.
„Doktore, u automobilu mladića pronašli smo još nešto.“
Bila je to kutija sa pismima.
Sva su bila adresirana meni.
Jedno sam otvorio.
„Doktore Marko, vjerovatno ne znate ko sam. Žena koja me je odgojila rekla mi je da ste vi jedini čovjek koji može dokazati šta se dogodilo u porodilištu kada sam rođen.“
Pogledao sam Jelenu.
„Kakvom porodilištu?“
Problijedjela je.
Nikola nije bio jedina beba rođena te noći.
Rođene su dvije bebe.
Jedna je bila Jelenina.
Druga je pripadala ženi koju sam veoma dobro poznavao.
Mojoj pokojnoj sestri.
„Šta pokušavaš da mi kažeš?“
Jelena je izvadila još jedan DNK nalaz.
„Nikola možda nije dijete koje sam ja rodila.“
Zaledio sam se.
„Bebe su zamijenjene?!“
„Tako je vjerovala žena koja ga je odgojila.“
Tada sam pogledao datum Nikolinog rođenja.
Odmah sam ga prepoznao.
Te noći, prije 23 godine, ja sam bio dežurni ljekar u tom porodilištu.
Ali nisam se sjećao nikakve zamjene.
Policajac mi je pružio posljednju stvar pronađenu u automobilu.
USB.
Na njemu je pisalo:
„SNIMAK IZ PORODILIŠTA – NOĆ KADA JE NIKOLA ROĐEN.“
Uključili smo ga.
Na snimku sam ugledao sebe.
Držao sam dvije novorođene bebe.
Pored mene je stajao čovjek kojeg nisam vidio više od dvadeset godina.
A onda sam na snimku uradio nešto čega se danas uopšte ne sjećam.
Jelena me je pogledala.
„Marko… šta si uradio te noći?“
Nisam znao odgovor.
Ali na kraju snimka začuo se moj glas:
„Ako ikada saznaš čije je zapravo ovo dijete, nemoj vjerovati nikome – čak ni meni.“