U tom trenutku sam se potpuno sledila. Okrenula sam se prema njemu i rekla da odmah skloni ruke sa mene. Nisam očekivala takvo ponašanje, pogotovo od momka koji je mjesecima dolazio u našu kuću i kojem sam vjerovala dovoljno da ostane sam sa mojom kćerkom dok joj pomaže oko škole.
Odmah se povukao.
„Izvinite, nisam mislio ništa loše“, rekao je.
„Kako nisi? Šta si onda pokušavao?“
Pocrvenio je i nekoliko sekundi ćutao.
„Mislio sam da ste vi…“
„Šta si mislio?“
„Da ste mi dali znak.“
Nisam mogla vjerovati.
„Kakav znak sam ti ja dala?“
Tada je izvadio telefon.
„Dobijam poruke već skoro dvije sedmice.“
Pokazao mi je prepisku sa nepoznatog broja. Poruke su bile napisane kao da ih šaljem ja. U njima je neko govorio da mi se sviđa, da čekam da muž ode na put i da želim da ostanemo sami.
Zanijemila sam.
„Ovo nisam ja.“
„Ali osoba zna stvari koje znate samo vi.“
Počela sam čitati.
U porukama su bili detalji iz naše kuće, čak i stvari koje sam pričala samo suprugu i kćerki.
„Ko ti je dao moj broj?“
„Niko. Ovo nije vaš broj.“
Tada mi je postalo jasno da neko namjerno pokušava napraviti problem.
Momak se izvinjavao i otišao.
Čim je kćerka došla iz škole, pokazala sam joj poruke.
Odmah je problijedjela.
„Mama, moram ti nešto priznati.“
„Šta?“
„Prije nekoliko dana neko je i meni slao poruke.“
„Kakve?“
Otvorila je telefon.
Nepoznata osoba joj je pisala da njen otac ima drugu ženu i da bi trebalo da provjeri njegov laptop kada se vrati sa puta.
„Zašto mi nisi rekla?“
„Mislila sam da je neka glupa šala.“
Te večeri nazvala sam muža.
Ispričala sam mu sve.
Očekivala sam da će se iznenaditi.
Umjesto toga, nastala je tišina.
„Zašto ćutiš?“
„Zato što i ja dobijam poruke.“
„Od koga?“
„Ne znam.“
„Šta piše?“
„Da ti imaš nekoga.“
Osjetila sam kako mi se stomak okreće.
„I nisi mi rekao?!“
„Nisam vjerovao.“
„Od kada ih dobijaš?“
„Skoro mjesec dana.“
Shvatili smo da neko pokušava da posvađa cijelu porodicu.
Muž se vratio sa puta dva dana ranije.
Sjedenje za istim stolom bilo je neprijatno. Svi smo gledali telefone i pokušavali shvatiti ko zna toliko detalja o nama.
Tada je kćerka rekla:
„Postoji samo jedna osoba koja zna sve što se događa u ovoj kući.“
„Ko?“
Pogledala je prema polici.
Na njoj je stajao stari tablet koji smo koristili svi.
Otvorili smo ga.
Na njemu je ostao prijavljen jedan nalog koji nisam prepoznala.
U istoriji su bile sačuvane poruke.
Iste one koje smo svi dobijali.
Muž je problijedio.
„Znam čiji je ovo nalog.“
„Čiji?“
Nije odgovorio.
„Reci.“
Sjeo je.
„Moje sestre.“
Njegova sestra je prije nekoliko mjeseci živjela kod nas dok nije pronašla stan.
„Zašto bi nam ovo radila?“
„Ne znam.“
Pozvali smo je.
Čim smo spomenuli nalog, počela je plakati.
„Nisam željela da ode ovako daleko.“
„Šta si željela?! Da nam uništiš brak?“
„Htela sam da saznate istinu.“
„Kakvu istinu?“
„O njemu.“
Pokazala je na mog muža.
„Šta o meni?“ pitao je.
„Reci joj zašto si zapravo toliko često na službenom putu.“
Pogledala sam muža.
„Šta ona priča?“
„Gluposti.“
Njegova sestra je odmahnula glavom.
„Onda joj pokaži drugi telefon.“
Zaledila sam se.
„Kakav drugi telefon?“
Muž je ustao.
„Nemam drugi telefon.“
Sestra se nasmijala.
„Pogledaj u njegovu putnu torbu. Unutrašnji džep.“
Muž je pokušao da me zaustavi, ali sam već krenula prema torbi.
Otvorila sam skriveni džep.
Unutra je zaista bio telefon.
„Čiji je ovo?“
Nije odgovorio.
Telefon nije imao šifru.
Otvorila sam fotografije.
Nije bilo druge žene.
Bile su fotografije kuće koju nikada nisam vidjela.
Zatim fotografije jednog starijeg čovjeka.
Pa dokumenti.
Na posljednjoj fotografiji bio je moj muž pored tog čovjeka, a između njih dječak od možda deset godina.
„Ko su oni?“
Muž je sjeo i prekrio lice rukama.
„Zato putujem.“
„Ko je dječak?“
„Nije ono što misliš.“
„Onda reci šta jeste!“
Dugo je ćutao.
Njegova sestra je konačno rekla:
„Ako ti nećeš, ja ću.“
Pogledala me pravo u oči.
„Tvoj muž već deset godina odlazi tamo jer taj dječak nosi njegovo prezime. Ali ono što ti nikada nije rekao jeste da dijete nije njegovo — nego njegovog pokojnog brata, za kojeg ti je tvrdio da nikada nije imao porodicu.“