…ugledam njega.
Stajao je preko puta ulice i gledao pravo u mene.
Srce mi je stalo.
Četiri godine ljubavi, nekoliko mjeseci tišine, a sada se pojavio baš kada sam mislila da sam ga konačno ostavila u prošlosti.
Prišao je polako.
„Ćao.“
„Ćao“, jedva sam izgovorila.
Pogled mu je pao na moj stomak.
„Trudna si?“
„Jesam. Blizanci.“
Na trenutak je zatvorio oči.
„Drago mi je zbog tebe.“
Nisam znala da li to stvarno misli.
„A ti? Kako si?“
„Dobro. Vratio sam se prije nekoliko dana.“
„Zašto mi se nikada nisi javio?“
„Zato što sam znao da ćemo ponovo završiti zajedno, a oboje smo znali da ne možemo tako živjeti.“
Drugarica se diskretno udaljila i ostavila nas same.
Pitala sam ga ono što me mjesecima mučilo:
„Jesi li me ikada prestao voljeti?“
Odmahnuo je glavom.
„Nisam. Ali ljubav ponekad nije dovoljna.“
Te riječi su me zaboljele, ali sam znala da je u pravu.
„Imam nekoga“, rekla sam.
„Vidim da si nastavila dalje.“
„Dobar je prema meni.“
„Onda ga čuvaj.“
Počela sam plakati.
„Zašto si onda došao?“
„Nisam došao zbog tebe. Nisam ni znao da si ovdje.“
Sudbina nas je slučajno spojila još jednom.
Prije nego što je otišao, zagrlio me.
„Želim ti da budeš srećna.“
„I ja tebi.“
Gledala sam ga kako odlazi i prvi put nisam poželjela da potrčim za njim.
Kada sam došla kući, moj dečko je primijetio da sam uznemirena.
Ispričala sam mu koga sam srela.
Dugo me je gledao.
„Još ga voliš?“
Nisam željela da lažem.
„Jedan dio mene vjerovatno hoće uvijek.“
Spustio je pogled.
„A mene?“
Uzela sam ga za ruku.
„Tebe biram.“
Nekoliko mjeseci kasnije rodila sam dvije zdrave bebe.
Dok sam ih držala, shvatila sam da neke ljubavi ostanu u nama čak i kada im nije suđeno da traju.
On je bio velika ljubav moje prošlosti. Ali čovjek koji je ostao uz mene i sa kojim sam gradila budućnost postao je ljubav mog života.