…kako sjedi na krevetu sa telefonom u ruci i drži staru fotografiju svog oca.
Plakala je kao dijete.
Prišao sam joj i sjeo pored nje.
„Izvini. Nisam trebao tako da reagujem.“
Dugo je ćutala, a onda mi je pružila fotografiju.
Na njoj je bila ona kao mala djevojčica, u očevom naručju.
„Znaš li zašto ga toliko zovem?“
„Ne.“
„Zato što je bolestan.“
Zaledio sam se.
„Kako misliš bolestan?“
„Prije nekoliko mjeseci su mu otkrili ozbiljnu bolest. Nisam htjela da ti kažem jer sam se nadala da će liječenje uspjeti.“
Odjednom mi je bilo jasno zašto su razgovarali svakog dana.
„Zašto mi nisi rekla?“
„Nisam željela da te opterećujem.“
„Ali ja sam ti muž.“
„Znam. Samo nisam znala kako da pričam o tome.“
Tog trenutka me je bilo sramota zbog svega što sam joj rekao.
Sutradan sam je pitao:
„Hoćeš li da odemo kod njega?“
Pogledala me iznenađeno.
„Ozbiljno?“
„Naravno.“
Otišli smo zajedno.
Kada sam upoznao njenog oca, shvatio sam koliko su bliski. Nije bilo ničeg „bolesnog“ u njihovim razgovorima. Ona se jednostavno plašila da će izgubiti čovjeka koji joj je cijelog života bio najveća podrška.
Narednih mjeseci često smo ga posjećivali.
Nažalost, njegovo stanje se pogoršavalo.
Jedne večeri, dok smo se vraćali kući, žena mi je rekla:
„Hvala ti što više ne prigovaraš zbog poziva.“
„Volio bih da mogu vratiti ono što sam ti rekao.“
„Ne možeš. Ali možeš razumjeti zašto mi svaki razgovor sa njim znači.“
Nekoliko mjeseci kasnije njen otac je preminuo.
Poslije sahrane sjedila je pored mene i rekla:
„Znaš šta mi je jedina utjeha?“
„Šta?“
„Što sam se javljala svaki put kada me je zvao.“
Tada sam shvatio koliko sam pogriješio.
Meni su ti razgovori djelovali pretjerano jer sam mislio da će njen otac uvijek biti tu.
Za nju je svaki poziv bio dragocjen jer je znala da ih možda neće biti još mnogo.
Od tada nikada ne komentarišem koliko često neko zove svoje roditelje.
Jer sam naučio:
Jednog dana biste dali sve da telefon još samo jednom zazvoni i da na ekranu vidite ime osobe za koju ste nekada mislili da vas zove prečesto.