…samo me je nekoliko sekundi gledao bez riječi.
Mislila sam da će se naljutiti, da će paničiti ili reći da nije spreman.
A onda me je zagrlio.
„Je li sigurno?“
„Uradila sam dva testa.“
Sjeo je pored mene i stavio ruke na glavu.
„Čovječe… biću tata.“
Nisam mogla procijeniti da li je srećan ili prestravljen.
„Ako ne želiš ovo, razumjeću“, rekla sam.
Odmah me je pogledao.
„Nemoj to više nikada reći. Samo pokušavam da shvatim kako ćemo sve.“
Priznao mi je da je i on uplašen. Ostalo mu je još dvije godine fakulteta, nije imao stalni posao, a živio je sa roditeljima.
„Nismo ovo planirali“, rekao je, „ali to ne znači da moramo pobjeći.“
Te večeri smo napravili prvi ozbiljan plan.
Odlučili smo prvo razgovarati sa roditeljima.
Moji su bili šokirani, njegovi takođe. Bilo je suza, pitanja i straha, ali niko nas nije ostavio same.
Dečko je pronašao posao koji je mogao raditi uz fakultet.
Ja sam nastavila studirati koliko sam mogla.
Nije bilo lako.
Kada sam rodila djevojčicu, oboje smo imali osjećaj da nemamo pojma šta radimo.
Jedne noći, dok je beba plakala, pogledao me iscrpljen i rekao:
„Sjećaš se koliko smo se plašili onog razgovora?“
„Sjećam.“
„A sada bih se više plašio života bez nje.“
Dvije godine kasnije završio je fakultet.
Ja sam diplomirala godinu poslije njega.
Nismo imali mladost kakvu smo zamišljali. Nije bilo mnogo putovanja, izlazaka ni bezbrižnih dana.
Ali dobili smo nešto što takođe nismo planirali.
Porodicu.
Na četvrti rođendan naše kćerke izvadio je malu kutijicu.
„Šta je to?“
Kleknuo je.
„Prije četiri godine rekla si mi da očekuješ najgore. Mislim da je vrijeme da ti konačno dam nešto što si dugo čekala.“
Počela sam plakati prije nego što je uopšte postavio pitanje.
Tog dana sam shvatila da neplaniran početak ne mora značiti loš kraj. Ponekad život jednostavno napiše plan prije nas.