…zgrade, a ona nikako da se pojavi.
Čekao sam još desetak minuta i već počeo da se nerviram. Onda je izašla posljednja, zajedno sa jednom kolegicom, noseći veliku kesu u ruci.
Ušla je u auto i odmah primijetila da je gledam nekako čudno.
„Šta je bilo?“
„Ništa. Samo mi je nešto čudno u posljednje vrijeme.“
„Šta?“
Nisam više mogao izdržati.
„Otkud odjednom sav onaj novi, čipkasti veš?“
Gledala me nekoliko sekundi, a onda prasnula u smijeh.
„Ti stvarno misliš da te varam?“
Nisam odgovorio.
Otvorila je kesu koju je donijela sa posla i izvadila nekoliko kutija.
„Evo ti odgovor.“
U njima je bio isti takav veš.
„Kolegica je počela da prodaje ženski veš preko interneta. Nas nekoliko sa posla smo joj modeli za fotografije proizvoda.“
Zaledio sam se.
„Kakvi modeli?“
„Ne slikamo se u njemu, budalo! Dobijemo uzorke, probamo veličine i kažemo joj šta odgovara, kako stoji i šta treba mijenjati.“
Odjednom mi je sve bilo jasno.
„A zašto meni nisi rekla?“
„Zato što sam htjela da te iznenadim. Vidjela sam da ti se sviđa.“
Bilo me je sramota što sam odmah pomislio na prevaru.
Ona me pogledala i rekla:
„Znači, umjesto da pitaš svoju ženu, ti si već u glavi napravio čitavu sapunicu?“
„Pa… jesam malo.“
„Malo?“
Oboje smo se nasmijali.
Kada smo stigli kući, pokazala mi je još nekoliko komada koje je dobila.
„Je li sad jasno?“
„Jeste.“
„I?“
„Izvini.“
Zagrlila me.
„Sljedeći put samo pitaj.“
Te večeri sam shvatio koliko lako čovjek može od obične promjene napraviti problem koji zapravo ne postoji.
Nije me žena varala. Varala me moja vlastita mašta, jer sam umjesto jednog jednostavnog pitanja izabrao da sam sebi napišem najgori mogući scenario.