
Prišao mi je s leđa, ali me nije dodirnuo. Samo je tiho rekao:
„Nemojte se plašiti. Moram nešto da vas pitam.“
Okrenula sam se, a on je u rukama držao staru fotografiju.
„Odakle ste vi?“ pitao me.
Rekla sam mu ime mjesta u kojem sam odrasla. Čim ga je čuo, lice mu se potpuno promijenilo.
Pružio mi je fotografiju.
Na njoj je bila mlada žena sa bebom u naručju.
„Poznajete li ovu ženu?“
Srce mi je počelo lupati.
Bila je to moja majka.
„Odakle vam fotografija moje majke?“ pitala sam.
Čovjek je sjeo i dugo ćutao.
Ispričao mi je da je prije više od trideset godina poznavao moju majku. Bili su veoma bliski, ali ih je život razdvojio. Ona je ubrzo otišla iz grada, a on je godinama pokušavao da sazna šta se s njom dogodilo.
„Kako se vi prezivate?“ pitao me.
Kada sam mu rekla djevojačko prezime, oči su mu se napunile suzama.
Otišao je do stare komode i izvadio kovertu.
Unutra su bila pisma moje majke.
Na jednom je stajao datum samo nekoliko mjeseci prije mog rođenja.
Počela sam da čitam.
U posljednjem pasusu mama mu je napisala:
„Postoji nešto što moraš znati o djetetu koje nosim…“
Ruke su mi počele drhtati.
Pogledala sam čovjeka, a on je samo rekao:
„Zato sam vas čudno gledao. Nevjerovatno ličite na nju.“
Ali kada sam pročitala ostatak pisma, shvatila sam da me ovaj čovjek možda nije slučajno zaposlio – i da tajna koju je moja majka odnijela sa sobom može potpuno promijeniti ono što znam o svom porijeklu…