Da bi moj brat rekao kako ipak nije pravedno da meni jednog dana pripadne cijela porodična kuća.
„Moja nova kuća jeste lijepa, ali tvoja će vrijediti mnogo više zbog placa i lokacije. Trebalo bi da podijelimo i roditeljsku kuću.“
Mislio sam da se šali.
Podsjetio sam ga da su roditelji njemu poklonili plac i praktično finansirali novu kuću upravo zato što je dogovor bio da stara ostane meni.
Ali nije odustajao.
„Nisam ja kriv što je njihova kuća sada skuplja“, rekao je.
Najviše me pogodilo što je o nasljedstvu govorio dok su nam oba roditelja živa i zdrava.
Nekoliko dana kasnije otac nas je obojicu pozvao na ručak.
Izgleda da je brat i njemu ispričao šta želi.
Otac je ćutao dok smo sjedili za stolom, a onda iz ormara izvadio dvije fascikle.
Jednu je stavio pred brata, drugu pred mene.
„Pošto ste već počeli da dijelite ono što još nije vaše, vrijeme je da vidite šta smo majka i ja zapravo uradili.“
Brat je otvorio svoju fasciklu i problijedio.
U njoj su bili svi računi za plac, materijal i radove na njegovoj novoj kući.
Ukupan iznos bio je mnogo veći nego što smo obojica mislili.
Zatim je otac meni pružio drugu fasciklu.
Unutra nije bio testament.
Bio je ugovor potpisan prije nekoliko godina.
Kada sam pročitao prvu stranicu, pogledao sam roditelje u nevjerici.
Porodična kuća više uopšte nije bila njihova.
A ime osobe kojoj su je već prenijeli potpuno je utišalo mog brata…