Prije nekoliko dana sam došla na godišnji kući i rekla mami da uskoro kupujem svoj stan.
Očekivala sam da će se obradovati, ali ona je samo zaćutala, ustala od stola i otišla u svoju sobu.
Vratila se sa starom fasciklom.
„Prije nego što kupiš stan, moraš nešto vidjeti“, rekla je.
Otvorila sam fasciklu i unutra pronašla potvrde iz banke.
Gledala sam ih nekoliko trenutaka i nisam razumjela šta vidim.
Kredit koji sam godinama otplaćivala bio je zatvoren prije skoro DEVET GODINA.
„Mama, šta je ovo?“
Počela je plakati.
Priznala mi je da je nakon otplate kredita nastavila svaki mjesec odvajati novac koji sam joj slala.
Nije ga trošila.
Čuvala ga je za mene.
„A onih dodatnih 50 ili 100 eura koje sam ti slala?“
Spustila je pogled.
„I njih.“
Nisam mogla vjerovati.
Iz ormara je izvadila još jednu kovertu, a unutra je bio izvod sa računa.
Na njemu je bila suma od koje su mi se odsjekle noge.
„Zašto mi nikada nisi rekla?“
Zagrlila me je i odgovorila:
„Jer sam znala da bi prestala slati. Htjela sam da jednog dana imaš nešto svoje.“
Počela sam plakati.
Ali tada sam na izvodu primijetila još jedno ime pored njenog.
Bilo je to ime čovjeka kojeg nisam vidjela skoro petnaest godina.
„Mama… zašto je ON na ovom računu?“
Odjednom je prestala plakati.
Sjela je i rekla:
„Zato što postoji još nešto što ti nisam rekla kada si otišla iz Bosne.“
A onda je iz fascikle izvukla dokument zbog kojeg sam shvatila da novac nije jedina tajna koju je čuvala svih ovih godina…