Kada sam prebrojao imena, nisam mogao vjerovati koliko ih je bilo.
Prva reakcija bila mi je bijes. Osjećao sam se kao da dvije godine živim sa osobom koju zapravo uopšte ne poznajem.
Ali onda sam primijetio nešto čudno.
Pored nekoliko imena bili su zapisani datumi, a posljednji datum bio je mnogo prije nego što smo se nas dvoje upoznali.
Nigdje nije bilo ničega što bi pokazivalo da me je prevarila.
Zatvorio sam dnevnik i vratio ga na policu.
Ipak, nisam mogao prestati razmišljati o njemu.
Kada se vratila s posla, odmah je primijetila da nešto nije u redu.
„Šta ti je?“
Priznao sam da sam pronašao dnevnik i da sam ga čitao.
Naljutila se.
„To je moja privatna stvar.“
„Znam, pogriješio sam. Ali moram te nešto pitati.“
Spomenuo sam imena.
Odjednom se potpuno smirila.
„Znači, stigao si samo do tog dijela?“
Ta rečenica me je zbunila.
Uzela je dnevnik, otvorila nekoliko stranica dalje i pružila mi ga.
„Pročitaj.“
Na toj stranici bilo je moje ime.
Ispod njega datum našeg prvog susreta.
A zatim rečenica:
„Ako ikada pronađe ovaj dnevnik, nadam se da će pročitati do kraja prije nego što me osudi.“
Nastavio sam čitati.
Pisala je o nama, o tome kako se prvi put osjećala sigurno u vezi i kako je željela ostaviti prošlost iza sebe.
Već me bilo sramota što sam uopšte otvorio dnevnik.
Ali onda sam došao do posljednje stranice.
Tamo nije bilo mog imena.
Bilo je ime čovjeka kojeg sam veoma dobro poznavao.
Pored njega je stajao datum od prije samo nekoliko dana.
Pogledao sam djevojku.
„Zašto je njegovo ime ovdje?“
Spustila je pogled i rekla:
„Zato što postoji nešto što sam ti namjeravala reći tek poslije selidbe…“