Zatekla sam je kako sjedi za kuhinjskim stolom, potpuno zdrava, nasmijana i sređena kao da se upravo sprema negdje izaći.
Ali nije bila sama.
Preko puta nje sjedio je moj muž.
U prvi mah nisam mogla ni da progovorim.
Kolač mi je skoro ispao iz ruku.
„Šta ti radiš ovdje?“ pitala sam ga.
Oboje su problijedjeli.
Drugarica je prva ustala.
„Molim te, samo nemoj odmah pomisliti najgore.“
„Danima mi govoriš da si bolesna, a moj muž sjedi kod tebe?! Šta drugo da pomislim?“
Muž je pokušao da me smiri.
„Nije ono što izgleda.“
Ta rečenica me je još više razbjesnila.
Spustila sam kolač na sto i krenula prema vratima.
Tada je drugarica povikala:
„Čekaj! On je ovdje zbog tebe.“
Okrenula sam se.
Na stolu je stajala fascikla koju ranije nisam primijetila.
Muž ju je otvorio.
Unutra su bile avionske karte, rezervacija hotela i dokumenti.
„Planirali smo iznenađenje za tvoju godišnjicu“, rekao je.
Osjetila sam olakšanje, ali nešto mi i dalje nije bilo jasno.
„Zašto si onda morala lagati da si bolesna?“
Drugarica je spustila pogled.
„Zato što putovanje nije jedino iznenađenje.“
Iz ladice je izvadila staru fotografiju.
Na njoj smo bile nas dvije kao djevojčice, a iza nas žena koju nisam prepoznala.
„Ko je ovo?“
Drugarica je počela plakati.
„Zato sam te posljednjih dana izbjegavala. Nisam znala kako da ti kažem.“
Muž je ćutao.
„Šta da mi kažeš?“
Okrenula je fotografiju.
Na poleđini je bilo napisano ime moje majke i datum od prije skoro trideset godina.
„Zašto imaš fotografiju moje majke?“
Pogledala me pravo u oči.
„Zato što postoji razlog zbog kojeg smo nas dvije postale najbolje drugarice mnogo prije nego što smo bile dovoljno stare da to razumijemo.“
A onda je iz fascikle izvukla dokument koji je godinama čuvala od mene…