Pogledao me je i tiho rekao:
„Zato što si ti meni prije mnogo godina spasio život, samo toga nisi bio svjestan.“
Nisam razumio o čemu govori.
Podsjetio me na jednu noć prije skoro petnaest godina. Vraćali smo se sa proslave i on je insistirao da vozi. Primijetio sam da nije bio u stanju da sjedne za volan, uzeo sam mu ključeve i odvezao nas kući.
„Da me tada nisi zaustavio, ko zna da li bih danas bio živ“, rekao je.
Nisam znao šta da odgovorim.
„Ali zbog toga mi nisi morao dati bubreg.“
Nasmijao se.
„Nisam ti ga dao da vratim dug. Dao sam ti ga zato što si mi kao brat.“
Mjesecima se tajno testirao kako bi provjerio da li može biti donor. Zamolio je moju porodicu da mi ništa ne govori jer je znao da bih pokušao da ga odgovorim.
Mislio sam da je tu priča završena.
Međutim, nekoliko dana kasnije doktor nas je pozvao na razgovor.
„Tokom testiranja primijetili smo nešto neobično.“
Odmah sam se zabrinuo.
„Je li problem sa transplantacijom?“
„Ne. Sve je u redu. Ali vaša genetska podudarnost je mnogo veća nego što smo očekivali kod dvije nepovezane osobe.“
Pogledali smo jedan drugog.
Ponovili smo testove.
Rezultat je ponovo pokazao blisko biološko srodstvo.
„Kako je ovo moguće?“ pitao je moj prijatelj.
Te večeri otišli smo kod moje majke.
Čim je vidjela nalaze, problijedjela je.
Bez riječi je otišla u sobu i vratila se sa starom kutijom.
Izvadila je fotografiju staru više od trideset godina.
Na njoj smo nas dvojica bili kao bebe.
A iza nas je stajao isti muškarac.
Okrenuo sam fotografiju.
Na poleđini je bilo napisano ime mog oca.
Prijatelj je pogledao ime i potpuno zanijemio.
„To je… i ime mog oca.“
Majka je počela plakati.
„Vrijeme je da saznate zašto ste cijelog života bili toliko bliski…“