Odjednom, kad me ugledala, prišla mi je i čvrsto me zagrlila.
Nisam razumjela šta se događa. Očekivala sam da će biti ljuta jer sam njenoj kćerki poklonila staru knjigu umjesto pravog poklona.
Ali žena je plakala.
„Dušo, znaš li ti šta si joj poklonila?“ pitala me.
Spustila sam pogled.
„Samo neku staru tatinu knjigu. Nismo imali novca da kupimo nešto drugo.“
Otvorila je torbu i izvadila knjigu.
„Ova knjiga nije obična.“
Na prvoj stranici nalazila se rukom napisana posveta koju nikada ranije nisam pročitala.
Žena ju je pokazala učiteljici.
„Ovaj rukopis bih prepoznala bilo gdje.“
Nisam razumjela.
„Ko ga je napisao?“
Pogledala me i rekla:
„Moj otac.“
Ispostavilo se da je njen otac prije mnogo godina bio najbolji prijatelj mog tate. Knjigu mu je poklonio kada su bili mladi, prije nego što se njihova porodica odselila u drugi grad.
„Moj tata je umro prije nekoliko godina“, rekla je. „Mislila sam da više ništa njegovo nije ostalo.“
Zato je njena kćerka plakala kada je otvorila poklon — prepoznala je dedino ime iz porodičnih priča.
Kada sam tog dana došla kući, odmah sam pitala tatu za knjigu.
Čim sam spomenula prezime te žene, potpuno je zanijemio.
„Gdje si je srela?“
Ispričala sam mu sve.
Tata je sjeo i dugo gledao u pod.
Zatim je iz starog ormara izvadio kutiju koju nikada ranije nisam vidjela.
Unutra su bile fotografije, pisma i još jedna knjiga.
Na jednoj fotografiji bili su moj tata i njen otac.
Ali između njih je stajala žena koju nisam poznavala.
Na poleđini fotografije bilo je napisano ime majke moje drugarice.
„Tata, zašto je ona na ovoj slici?“
Pogledao me i tiho rekao:
„Zato što se naše dvije porodice poznaju mnogo duže nego što ti misliš.“
A onda mi je pokazao posljednje pismo koje je njen otac napisao prije nego što je nestao iz njegovog života…