Ljudi moji, kako se taj čovjek promijenio!
Jedva sam ga prepoznala. Smršao je, pustio bradu, sredio se i izgledao potpuno drugačije nego prije nekoliko godina.
Kad me ugledao, nasmijao se.
„Je li moguće da me se ne sjećaš?“
„Sjećam se, samo nisam očekivala da ćeš ovako izgledati.“
Cijelo veče smo pričali. Bio je duhovit, pažljiv i nekako potpuno drugačiji od momka kojeg sam pamtila iz djetinjstva.
Pred odlazak me je pitao:
„Je li deda još uvijek priča onu glupost da ćemo se jednog dana vjenčati?“
Počela sam da se smijem.
„Naravno. Nije odustao.“
„Možda čovjek ipak nešto zna“, rekao je kroz osmijeh.
Mislila sam da se šali.
Sutradan mi je poslao poruku i pozvao me na kafu.
Pristala sam.
Ali prije nego što sam izašla iz kuće, tata me je zaustavio.
„Gdje ideš?“
Kad sam mu rekla s kim se nalazim, lice mu se potpuno promijenilo.
„Nemoj ići.“
„Zašto? Pa ti si cijelog života prijatelj s njegovim ocem.“
Tata je dugo ćutao.
„Upravo zato.“
Otišao je do ormara i izvadio staru fotografiju.
Na njoj su bili moj tata, njegov prijatelj i žena koju nikada ranije nisam vidjela.
„Ko je ona?“
Tata je sjeo.
„Njihova majka.“
„Dobro… i?“
Okrenuo je fotografiju.
Na poleđini je bio datum — nekoliko mjeseci prije mog rođenja.
A ispod datuma poruka napisana rukom:
„Jednog dana djeca će morati saznati istinu.“
Pogledala sam tatu.
„Kakvu istinu?“
Spustio je pogled i rekao:
„Postoji razlog zbog kojeg sam se svih ovih godina nervirao kada je njihov deda govorio da ćete vas dvije postati njegove snajke…“