Sljedećeg jutra probudila me je mama. Nije ništa govorila, samo je stajala na vratima moje sobe i plakala.
„Šta je bilo?“ pitao sam.
Sjela je pored mene, zagrlila me i rekla:
„Tata je noćas otišao.“
Nisam razumio.
„Gdje je otišao?“
Tek kada je još jače zaplakala, shvatio sam šta pokušava da mi kaže.
Tata je tokom noći iznenada preminuo.
Imao sam samo osam godina i danima sam ponavljao sebi onu posljednju riječ koju sam mu rekao:
„Zbogom.“
Godinama sam se zbog toga osjećao čudno, kao da sam nekako predosjetio šta će se dogoditi.
Prošlo je skoro trideset godina.
Nedavno smo prodavali staru porodičnu kuću i dok sam praznio tatin ormar pronašao sam malu kutiju.
Unutra je bio njegov sat, nekoliko fotografija i presavijeno pismo.
Na koverti je mojim imenom pisalo:
„Za mog sina, kada bude dovoljno odrastao.“
Ruke su mi se tresle dok sam ga otvarao.
Prva rečenica glasila je:
„Ako ovo čitaš, vjerovatno se još uvijek sjećaš one večeri kada si mi umjesto ‘laku noć’ rekao ‘zbogom’.“
Zaledio sam se.
Kako je mogao znati da će mi ta riječ ostati urezana u sjećanje?
Nastavio sam čitati.
„Nisi ti tada ništa predosjetio. Ja sam već znao da možda neću dočekati jutro.“
Spustio sam pismo.
Mama mi je cijelog života govorila da je njegova smrt bila potpuno iznenadna.
Ali posljednja rečenica pisma otkrila je da je tata te večeri od nje sakrio nešto što ni ona, izgleda, nikada nije saznala…