U mailu je napisala:
„Moram ti se izviniti što ti ovo nisam rekla ranije. Tvoj muž me nikada nije pokušao zavesti. Problem je nešto sasvim drugo.“
Osjetila sam olakšanje, ali samo na trenutak.
Objasnila je da je mjesecima primjećivala čudne račune, pozajmice i ugovore koje joj je muž davao da priprema.
„Jednog dana tražio je da promijenim datum na dokumentu i potpišem se umjesto njega. Odbila sam.“
Nazvala sam je odmah.
„Zašto si ćutala pola godine?“
„Jer znam da imate djecu i dugove. Mislila sam da će srediti situaciju.“
„A zašto si sada dala otkaz?“
Zaćutala je.
„Zato što je juče tražio da uradim nešto preko čega nisam mogla preći.“
Poslala mi je fotografiju dokumenta.
Na njemu je bio moj potpis.
Samo što ga ja nikada nisam potpisala.
Čekala sam muža da se vrati kući i stavila papir pred njega.
„Šta je ovo?“
Čim ga je vidio, problijedio je.
„Odakle ti to?“
„Od tvoje asistentice.“
Sjeo je za sto.
„Moram ti nešto priznati.“
Otišao je u radnu sobu i donio fasciklu punu ugovora i računa.
Firma je dugovala mnogo više nego što mi je ikada rekao.
„Kako smo onda posljednjih mjeseci normalno živjeli?“
Spustio je pogled.
„Pozajmio sam novac.“
„Od koga?“
Izvadio je ugovor.
Na njemu je bilo ime mog rođenog brata.
Zaledila sam se.
Moj brat i muž godinama gotovo da nisu razgovarali.
Odmah sam ga nazvala.
„Zašto si mu dao novac?“
Brat je ćutao nekoliko sekundi.
„Zato što mi je obećao da ti nikada neće reći šta se dogodilo prije vašeg vjenčanja.“
Pogledala sam muža.
„Šta se dogodilo prije našeg vjenčanja?“
Muž nije odgovorio.
A brat je preko telefona rekao:
„Dođi kod mene sama. Vrijeme je da vidiš fotografiju zbog koje sam mu svih ovih godina pomagao…“