Papiri i računi bili su iz privatne klinike za reproduktivnu medicinu. Na njima je stajalo ime moje žene i datumi koji su se protezali skoro dvije godine unazad.
Kada se vratila kući, stavio sam papire na sto.
„Možeš li mi objasniti ovo?“
Čim ih je ugledala, problijedjela je.
„Nije trebalo ovako da saznaš.“
„Šta da saznam? Da dvije godine ideš u kliniku, a meni ništa ne govoriš?“
Sjela je i počela plakati.
„Nisam išla samo na preglede.“
Tada mi je priznala da je prije dvije godine, dok sam ja vjerovao da zajedno pokušavamo dobiti dijete, saznala da postoji problem zbog kojeg prirodnim putem teško može ostati trudna.
„Zašto mi nisi rekla?“
„Jer sam se bojala da ćeš me ostaviti.“
Ali računi su pokazivali nešto drugo.
„Ovdje piše da si imala nekoliko postupaka. Zašto ja ništa nisam znao?“
Dugo je ćutala.
„Zato što nisam koristila tvoje uzorke.“
Zaledio sam se.
„Čije onda?“
„Donora.“
Nisam znao šta da kažem.
Osam godina braka, godine razgovora o djeci, a ona je sve pokušavala sama.
„Zašto nisi razgovarala sa mnom?“
„Jer sam znala šta misliš o tome. Htjela sam dijete, ali nisam htjela da te izgubim.“
Tada sam na dnu fascikle pronašao još jedan papir.
Bio je mnogo noviji od ostalih.
Nalaz krvi.
Pogledao sam datum.
Bio je od prije samo nekoliko dana.
„Šta je ovo?“
Uzela mi je papir iz ruke.
„To još nisam bila spremna da ti kažem.“
„Jesi li trudna?“
Počela je plakati.
„Jesam.“
Osjetio sam kako mi se sve ruši.
Ali onda je dodala:
„Samo postoji problem. Klinika me juče zvala jer su prilikom provjere dokumentacije otkrili nešto u vezi sa donorom.“
„Šta?“
Pružila mi je drugi dokument.
Kada sam pročitao ime čovjeka čiji je uzorak greškom bio označen kao donorski, shvatio sam zašto me molila da prvo sjednem prije nego što mi kaže ostatak priče…