Onda je stiglo pismo.
Mama ga je držala u rukama i plakala. Na koverti je bilo tatino ime, ali rukopis nije bio njegov.
Nisam razumio zašto su se svi okupili oko stola.
„Je li tata živ?“ pitao sam.
Niko nije odgovarao.
Pismo je poslao čovjek koji je bio s njim tog dana. Napisao je da tata nije poginuo nakon eksplozije. Bio je ranjen, a zatim zarobljen zajedno sa još nekoliko ljudi.
„Znači vratiće se?“ pitao sam.
Mama me je zagrlila.
„Ne znamo, sine.“
Godine su prolazile. Rat je završio, ljudi su se vraćali, dolazile su razne informacije, ali od tate nije bilo ni glasa.
Mama nikada nije prodala njegov auto.
„Ako se vrati, neka ga čeka“, govorila je.
Prošlo je više od dvadeset godina.
Jednog dana zazvonio mi je telefon.
„Da li ste vi sin čovjeka koji je nestao 1992. godine?“
Srce mi je stalo.
Čovjek se predstavio i rekao da je nekada bio zarobljen zajedno sa mojim ocem.
Sastali smo se sutradan.
Donio je malu metalnu kutiju.
„Ovo je pripadalo tvom ocu.“
Unutra su bili sat, nekoliko fotografija i komadić papira.
Na njemu je tatinim rukopisom pisalo:
„Ako ikada vidiš mog sina, reci mu da sam svake noći zamišljao kako ga grlim.“
Nisam mogao zaustaviti suze.
„Gdje je moj otac?“
Čovjek je dugo ćutao.
„Posljednji put sam ga vidio živog nekoliko mjeseci nakon zarobljavanja. Nas su razdvojili.“
Pomislio sam da je to sve što zna.
Ali onda je izvadio još jednu fotografiju.
„Ovo je snimljeno mnogo kasnije.“
Na fotografiji je bila grupa muškaraca.
Jedan od njih nevjerovatno je ličio na mog oca.
Na poleđini je stajala godina koja mi je potpuno oduzela dah — fotografija je nastala godinama nakon što su nam rekli da je nestao.
Tada sam prvi put nakon više od dvije decenije ponovo pomislio isto što sam kao petogodišnjak govorio svima:
„Moj tata možda ipak nije poginuo…“