Kad sam stigao, vidim komšinicu kako sjedi ispred picerije, a pored nje stoje tri ogromne kutije.
„Dobro je, živ si“, kaže ona čim me ugledala.
„Šta se desilo? Prepali ste me!“
Ona se nasmije i pokaže prema kutijama.
„Treba mi tvoja snaga.“
Pomislio sam da je kupila nešto teško i da treba da joj odnesem kući. Priđem kutijama, a ona odmah kaže:
„Ne diraj još. Prvo sjedni.“
Sjednem preko puta nje, a ona naruči dvije kafe.
„Znaš da živim sama otkako mi je muž umro. Djeca su mi u inostranstvu i rijetko dolaze.“
Klimnem glavom.
„Ali ti si uvijek tu. Doneseš mi kese, popraviš slavinu, pomjeriš namještaj, a nikada nisi tražio ni marke.“
Bilo mi je neprijatno.
„Ma komšinice, kakve to veze ima…“
Tada mi pruži malu kovertu.
„Otvori.“
Unutra je bio ključ.
„Od čega je ovo?“
Pokazala je prema zgradi.
„Od mog stana.“
Pomislio sam da želi da imam rezervni ključ ako joj nekada pozli.
Ali ona nastavi:
„Juče sam bila kod notara.“
Iz torbe izvadi dokument.
„Nemam mnogo, ali odlučila sam da jednog dana stan ostavim tebi.“
Zaledio sam se.
„Ne dolazi u obzir! Imate djecu.“
Spustila je pogled.
„Upravo zbog njih sam te pozvala.“
Tada mi je rekla da su joj se djeca poslije mnogo mjeseci iznenada javila i najavila dolazak.
„Zašto je to problem?“
Pružila mi je telefon.
Na ekranu je bila poruka njenog sina:
„Mama, čuli smo šta planiraš sa stanom. Sutra dolazimo da to riješimo.“
„Kako oni znaju?“ pitao sam.
„To i mene zanima.“
U tom trenutku ispred picerije se zaustavio automobil stranih tablica.
Komšinica je problijedjela.
Iz auta su izašli muškarac i žena.
„To su oni“, šapnula je.
Ali kada su prišli našem stolu, njen sin nije ni pogledao majku.
Pogledao je mene i rekao:
„Znači ti si taj.“
Tek tada sam shvatio da me komšinica nije pozvala samo da joj pomognem prenijeti kutije…