Čovjek pored njega se nasmijao i upitao:
„Šta se desilo? Vidim da si presretan.“
Otac je još jednom pogledao telefon, a oči su mu bile pune suza.
„Moja kćerka je upravo položila posljednji ispit na fakultetu. Diplomirala je!“
Njegov prijatelj ga je potapšao po ramenu.
„Svaka čast! Sad će tata morati dobro da počasti.“
Čovjek se nasmijao, ali onda je rekao nešto zbog čega sam prestala gledati proizvode u korpi i počela pažljivo slušati.
„Znaš, prije deset godina nisam imao ni za njene knjige. Radio sam dva posla, prodavao šta sam mogao, samo da ona ne osjeti koliko nam je teško.“
Prijatelj ga je pogledao iznenađeno.
„A ona zna za to?“
„Ne. I ne želim da zna. Dijete treba da pamti kako je tata vjerovao u nju, a ne koliko je zbog toga patio.“
U tom trenutku telefon mu je ponovo zazvonio.
„Tata, gdje si?“
„U marketu, ljubavi.“
„Nemoj nigdje ići. Dolazim po tebe.“
Desetak minuta kasnije na ulazu se pojavila mlada djevojka. Čim ga je ugledala, potrčala je prema njemu i zagrlila ga.
„Tata, uspjela sam!“
Čovjek je plakao od sreće.
Ali onda mu je djevojka pružila malu kovertu.
„Ovo je za tebe.“
Otvorio ju je i potpuno zanijemio.
Unutra je bila fotografija njega kako prije mnogo godina radi noćnu smjenu.
Na poleđini je pisalo:
„Znam sve što si radio za mene. Mama mi je ispričala prije nego što je umrla. Danas nisam diplomirala samo zbog sebe. Ovo je i tvoja diploma.“
Čovjek je spustio glavu i zaplakao.
Tada sam shvatila zašto je toliko čuvao onaj stari telefon.
„Ovo mi je posljednji poklon od njene majke“, rekao je prijatelju. „Na njemu još uvijek čuvam njenu posljednju poruku.“
A kada je kćerka pročitala šta je njena majka napisala ocu neposredno prije smrti, zaplakali su oboje…