Kada sam mu rekla koliko sam se novca odrekla zbog njega, očekivala sam da će me zagrliti i reći da ćemo zajedno početi novi život.
Umjesto toga, samo me je pogledao i pitao:
„Čekaj… ti više nemaš ništa od te imovine?“
Zbunila sam se.
„Nemam. Rekla sam ti da mi novac nije važan. Važan si mi ti.“
Njegovo lice se potpuno promijenilo.
Odjednom više nije govorio o našem vjenčanju, zajedničkom stanu i putovanjima o kojima je mjesecima pričao.
„Možda smo ipak malo požurili“, rekao je.
Kao da me je neko polio hladnom vodom.
„Kako sad požurili? Govorio si da samo čekaš moj razvod.“
Počeo je izbjegavati pogled.
Narednih dana sve rjeđe se javljao. Poruke su postale kratke, a onda mi je jednog jutra napisao:
„Treba mi malo prostora.“
Tada sam shvatila šta se dogodilo.
Nije čekao mene. Čekao je ono što je mislio da ću dobiti razvodom.
Pokušala sam razgovarati s bivšim mužem. Prvi put poslije mnogo mjeseci sjeli smo za isti sto.
Ispričala sam mu sve.
Nije likovao. Samo je rekao:
„Žao mi je što si morala ovako da saznaš.“
Te riječi su me zaboljele više od bilo kakve uvrede.
Mislila sam da sam zbog velike ljubavi ostavila čovjeka s kojim sam provela dvadeset godina. A zapravo sam zamijenila sigurnost za obećanja čovjeka koji je nestao čim je shvatio da od mene neće dobiti bogatstvo.
Ali nekoliko sedmica kasnije stigao mi je poziv od advokata bivšeg muža.
„Morate doći u kancelariju. Vaš bivši suprug je ostavio nešto za vas.“
Otišla sam potpuno zbunjena.
Advokat je spustio kovertu ispred mene.
„On je ovo potpisao prije nego što je razvod završen.“
Otvorila sam dokument i ostala bez riječi.
Čovjek kojeg sam ostavila pobrinuo se da ipak ne ostanem bez svega.
A na dnu dokumenta rukom je napisao samo jednu rečenicu:
„Dvadeset godina ne mogu izbrisati zato što si jednog dana prestala da me voliš.“