Kada sam ušao u sobu, zatekao sam je kako sjedi na podu pored kreveta i u rukama drži staru fotografiju.
Na fotografiji je bila ona kao djevojčica, između majke i oca.
„Šta radiš?“ pitao sam.
Brzo je obrisala suze.
„Ništa.“
Sjeo sam pored nje.
„Izvini zbog onoga što sam rekao. Nisam trebao nazvati vaš odnos bolesnim.“
Dugo je ćutala, a onda mi pružila fotografiju.
„Postoji nešto što ti nisam rekla.“
Objasnila mi je da joj je majka umrla dok je bila veoma mlada. Poslije toga otac joj je postao sve – roditelj, prijatelj i jedina osoba kojoj je mogla reći baš sve.
„Zato razgovarate svaki dan?“
Klimnula je glavom.
Ali onda je dodala:
„Posljednjih mjeseci postoji još jedan razlog.“
Pogledala me i ponovo zaplakala.
„Tata je bolestan.“
Zaledio sam se.
Rekla mi je da su mu prije nekoliko mjeseci pronašli ozbiljnu bolest. Nije željela da mi kaže jer smo se tek vjenčali i nije htjela da naši prvi mjeseci braka budu ispunjeni brigom.
„Zato razgovaramo toliko dugo. Bojim se da će jednog dana telefon zazvoniti, a njega više neće biti s druge strane.“
Osjetio sam nevjerovatnu grižu savjesti.
Zagrlio sam je i rekao:
„Sutra idemo kod njega.“
Sljedećeg jutra krenuli smo.
Kada smo stigli pred njegovu kuću, žena mi je iznenada stegla ruku.
Ispred vrata je stajao automobil koji nikada ranije nisam vidio.
„Čiji je ovo auto?“ pitao sam.
Nije odgovorila.
Ušli smo.
Njen otac je sjedio za stolom, a preko puta njega nepoznata žena.
Kada nas je ugledao, samo je rekao:
„Dobro je što ste došli. Vrijeme je da vam oboma kažem istinu.“
Moja žena je problijedila.
A onda je njen otac izvadio kovertu koju je čuvao više od dvadeset godina…