Pet godina kuhala sam u kući čovjeka koji je živio potpuno sam. Bio je tih, pristojan i nikada nije mnogo pričao o prošlosti. Imao je samo jedan neobičan zahtjev: svakog petka tačno u sedam morala sam postaviti sto za četiri osobe.
Prvi put sam pomislila da očekuje goste. Skuhala sam večeru, stavila četiri tanjira, četiri čaše i pribor. Ali niko nije došao. On bi sjeo na svoje mjesto, večerao u tišini, a tri tanjira ostala bi netaknuta.
Isto se ponavljalo svakog petka.
Jednom sam skupila hrabrost i pitala: „Zašto postavljamo četiri mjesta kada ste uvijek sami?“
Pogledao me je i samo rekao: „Neke ljude vrijedi čekati.“
Više nisam pitala.
Jednog petka završio je u bolnici. Bila sam sigurna da te večeri nema potrebe pripremati sto. Međutim, oko šest sati zazvonio mi je telefon.
Bio je on.
„Molim vas, večeras ipak postavite sto. Sve kao i uvijek.“
Učinila sam kako je tražio.
Tačno u sedam neko je pozvonio.
Pred vratima su stajala tri muškarca koje nikada ranije nisam vidjela. Najstariji je u rukama držao staru fotografiju. Na njoj sam odmah prepoznala svog gazdu, samo mnogo mlađeg. Pored njega stajala su upravo ta trojica muškaraca.
„Ako je konačno spreman da nas vidi“, rekao je najstariji, „morate znati zašto smo 22 godine dolazili do ove kapije i svaki put se vraćali.“
Pozvala sam ih unutra. Sjeli su za tri mjesta koja sam godinama postavljala.
Tada su mi ispričali šta se dogodilo.
Prije više od dvije decenije njih četvorica bili su najbolji prijatelji. Zajedno su radili i planirali otvoriti malu firmu. Ali dogodila se nesreća u kojoj je stradao mlađi brat mog gazde. On je godinama vjerovao da su njegova tri prijatelja odgovorna jer su ga te večeri poveli sa sobom.
Prekinuo je svaki kontakt s njima.
Oni su, međutim, tvrdili da je istina bila drugačija.
„Njegov brat je te noći spasio mene“, rekao je jedan od njih drhtavim glasom. „Da nije bilo njega, ja danas ne bih bio živ.“
Iz džepa je izvadio staro pismo.
Njegov brat napisao ga je nekoliko sati prije nesreće. U njemu je objasnio da je sam insistirao da pođe s njima i zamolio brata da nikoga ne krivi ako se nešto dogodi.
„Zašto mu ovo niste dali ranije?“ pitala sam.
Najstariji je spustio pogled.
„Pokušavali smo. Dvadeset dvije godine. Svakog petka dolazili smo do kapije. Nije želio otvoriti.“
Tada sam shvatila zašto sam svakog petka postavljala četiri tanjira.
Moj gazda ih je čekao, ali nije imao snage da ih primi.
Sutradan sam odnijela pismo u bolnicu. Čitao ga je dugo, a onda je prvi put predamnom zaplakao.
Nekoliko dana kasnije izašao je iz bolnice.
Bio je petak.
Ponovo sam u sedam postavila sto za četvoricu.
Ovoga puta nijedan tanjir nije ostao netaknut.
Četiri stara prijatelja sjedila su zajedno do kasno u noć. Malo su govorili, mnogo plakali, a na kraju se čak i smijali pričama iz mladosti.
Kada sam krenula kući, gazda me je zaustavio i rekao:
„Pet godina ste postavljali sto za ljude za koje nisam znao hoću li ikada imati hrabrosti da ih pustim unutra. Hvala vam što ga niste prestali postavljati.“
Tek tada sam razumjela njegove riječi od prije mnogo godina:
Neke ljude zaista vrijedi čekati.