Radim kao automehaničar već dvadeset godina. Za to vrijeme kroz moju radionicu prošle su hiljade automobila i još više ljudi. Nagledao sam se svega – od onih koji posljednji dinar daju da poprave stari automobil do ljudi kojima cijena popravke ne znači apsolutno ništa.
Ali jedan događaj od prije mjesec dana posebno mi je ostao u sjećanju.
Vraćao sam se s posla i zaustavio na semaforu. Ispred mene je stajao potpuno novi, skupocjeni Audi. Čist, ispoliran, sijao se kao da je upravo izašao iz salona.
Dok smo čekali zeleno svjetlo, automobilu su prišla dva dječaka. Imali su možda desetak godina. U rukama su nosili flašu vode i brisače za stakla.
Počeli su da brišu šoferšajbnu.
Vozač Audija spustio je prozor.
Mislio sam da će im dati nešto novca ili jednostavno reći da ne želi pranje.
Umjesto toga, uzeo je flašu vode koju je imao u automobilu i polio ih.
Zatim se počeo smijati i dobacio im nekoliko ružnih riječi.
Dječaci nisu odgovorili.
Samo su spustili glave i otišli prema trotoaru.
Prizor mi je pokvario cijeli dan.
Nisam ništa rekao vozaču. Semafor se otvorio i svako je nastavio svojim putem.
Ali sam zapamtio automobil.
Boju, model i registarske tablice.
Nekoliko sedmica kasnije sjedim u radionici kada jedan od mojih radnika ulazi u kancelariju.
„Šefe, stigao je neki Audi. Čovjek kaže da mu motor čudno radi i hoće da ga pogledamo odmah.“
Izašao sam napolje.
Čim sam vidio automobil, prepoznao sam ga.
Bio je to isti Audi.
A pored njega – isti čovjek.
Elegantno obučen, skup sat na ruci, telefon u šaci.
Nije me prepoznao.
„Vi ste vlasnik?“ pitao je.
„Jesam.“
„Treba mi automobil što prije. Novac nije problem.“
Pregledali smo vozilo i ustanovili kvar. Nije bio bezazlen, ali mogao se popraviti.
Čovjek je svakih deset minuta pitao kada će biti gotovo.
Na kraju sam mu rekao:
„Biće potrebno nekoliko sati.“
Namrštio se.
„Ne može brže? Platiću koliko treba.“
Pogledao sam ga i sjetio se dvojice dječaka.
Mogao sam namjerno da mu povećam račun.
Mogao sam da ga ostavim da čeka cijeli dan.
Ali nisam.
Rekao sam radnicima da urade posao kao i svakom drugom mušteriji.
Kada je automobil bio gotov, čovjek je došao po njega.
Pružio sam mu račun.
Platio je bez riječi.
A onda sam mu rekao:
„Imam samo jedno pitanje.“
„Recite.“
„Sjećate li se dvojice dječaka koji su vam prije nekoliko sedmica pokušali oprati staklo na semaforu?“
Lice mu se promijenilo.
Nekoliko sekundi me gledao.
„Kakve to veze ima s mojim automobilom?“
„Nikakve. Zato sam vam automobil i popravio pošteno. Ali ja sam bio iza vas tog dana.“
Zaćutao je.
Rekao sam mu:
„Danas ste mi nekoliko puta rekli da novac nije problem. Ako je tako, nije mi jasno zašto je bilo potrebno poniziti dvoje djece.“
Više nije djelovao tako samouvjereno.
Spustio je pogled prema računu.
„Nisam trebao tako reagovati“, tiho je rekao.
Nisam mu držao predavanje.
Samo sam pokazao prema automobilu.
„Vaš auto je gotov. Sretan put.“
Krenuo je prema vratima, ali se poslije nekoliko koraka vratio.
Izvadio je novac i stavio ga na sto.
„Dajte ovo toj djeci ako ih ponovo vidite.“
Nisam uzeo.
„Ako ih sretnete, dajte im sami.“
Stajao je nekoliko trenutaka, vratio novac u džep i otišao.
Ne znam da li je ikada ponovo sreo te dječake niti da li je zaista promijenio svoje ponašanje.
Ali znam nešto drugo.
Tog dana sam mogao da mu se osvetim preko njegovog automobila.
Nisam.
Jer ako želim nekome pokazati kako izgleda ljudskost, ne mogu to učiniti tako što ću se ponašati isto kao on.