Moja ćerka je studirala u drugom gradu, pa smo je muž i ja obilazili kad god smo mogli. Nismo imali mnogo, ali smo uvijek nalazili dovoljno za gorivo i poneku kesu domaće hrane koju bismo joj odnijeli.
U studentskom domu upoznali smo njenu cimerku Anu.
Bila je tiha, povučena djevojka, ali uvijek nasmijana. Kad bismo donijeli kolače ili nešto skuvano, ćerka bi je pozvala da jede s nama.
Ana bi prvo odbijala.
„Hvala, nisam gladna.“
Ali vidjelo se da jeste.
Kasnije nam je ćerka ispričala da Ana dolazi iz veoma siromašne porodice. Otac joj je bio bolestan, majka nije imala stalni posao, a kod kuće je imala još dvoje mlađe braće.
Sve što bi porodica uspjela sakupiti slali su njoj da završi fakultet.
Jednog petka došli smo da posjetimo ćerku. Dok smo je čekali ispred doma, nastala je gužva.
Neko je rekao:
„Jedna djevojka se onesvijestila.“
Bila je to Ana.
Kasnije smo saznali da gotovo dva dana nije ništa konkretno pojela. Novac koji je imala sačuvala je za knjigu potrebnu za ispit.
Te večeri muž i ja nismo mnogo razgovarali.
Na putu kući rekao je:
„Sjećaš li se kada smo mi bili podstanari i kada smo računali hoćemo li kupiti hljeb ili platiti struju?“
Naravno da sam se sjećala.
„Ne možemo joj riješiti život“, nastavila sam, „ali možemo joj makar malo pomoći.“
Od sljedećeg mjeseca počeli smo Ani slati malu sumu novca.
Nije bilo mnogo. Nekad 50, nekad 100 maraka, koliko smo mogli odvojiti.
Ali postavili smo jedan uslov našoj ćerki:
Ana nikada ne smije saznati od koga novac dolazi.
Govorili smo da je od „anonimnog donatora koji pomaže studentima“.
Zašto?
Zato što smo znali kakva je. Da je saznala da smo mi, vjerovatno bi odbila novac iz ponosa.
Tako je trajalo skoro tri godine.
Ana je završila fakultet među najboljim studentima svoje generacije.
Nakon toga su se ona i naša ćerka razdvojile. Jedna je otišla u jedan grad, druga u drugi. Život ih je odveo različitim putevima.
Prošlo je skoro deset godina.
Jednog jutra muž se probudio sa jakim bolovima. Završili smo u bolnici.
Bila sam prestravljena.
Dok sam čekala ispred ordinacije, prišla mi je žena u bijelom mantilu.
„Vi ste majka od Marije?“
Pogledala sam je zbunjeno.
„Jesam.“
Skinula je masku i nasmiješila se.
Trebalo mi je nekoliko sekundi.
„Ana?“
Zagrlila me.
Radila je u toj bolnici.
Odmah se raspitala za mog muža, razgovarala sa kolegama i pomogla mi da razumijem šta se dešava. Srećom, stanje nije bilo onoliko ozbiljno koliko smo se uplašili.
Kasnije smo sjedile u hodniku i razgovarale.
Odjednom je rekla:
„Postoji nešto što vas godinama želim pitati.“
Srce mi je zastalo.
„Šta?“
„Jeste li vi bili moj anonimni donator?“
Nisam znala šta da kažem.
„Zašto to misliš?“
Nasmijala se.
„Marija mi je rekla prije nekoliko godina. Natjerala sam je da prizna.“
Spustila sam pogled.
„Nismo željeli da znaš.“
Ana me uhvatila za ruku.
„Znate li šta je meni tih pedeset maraka tada značilo?“
Odmahnula sam glavom.
„Vama je možda bilo malo. Meni je značilo da tog mjeseca mogu jesti i kupiti knjigu. Značilo je da ne moram napustiti fakultet.“
Oči su joj se napunile suzama.
„Obećala sam sebi da ću jednog dana, ako uspijem, uraditi isto za nekoga.“
Iz torbe je izvadila telefon i pokazala mi fotografiju mlade djevojke.
„Ovo je studentkinja medicine iz mog kraja. Otac joj je preminuo, majka jedva sastavlja kraj s krajem. Već dvije godine joj svakog mjeseca šaljem novac.“
Pogledala sam je.
„Zna li da si ti?“
Ana se nasmijala.
„Naravno da ne. Novac stiže od anonimnog donatora.“
Tada nisam uspjela zadržati suze.
Muž i ja smo nekada mislili da samo pomažemo jednoj gladnoj studentkinji da završi fakultet.
Nismo ni slutili da će ta mala pomoć jednog dana nastaviti da putuje od čovjeka do čovjeka.
I možda je upravo to najljepša stvar kod dobrote.
Nikada ne znaš gdje će se završiti ono što si jednom započeo.