U kuću pored moje prije nekoliko mjeseci uselila se mlada djevojka. Imala je možda tridesetak godina, uvijek je bila uredno obučena, tiha i povučena. Kada bismo se sreli ispred kuće, samo bismo se kratko pozdravili.
Nisam čak ni znao kako se zove.
Živio sam sam i nisam mnogo obraćao pažnju na komšije. Međutim, ubrzo sam primijetio nešto neobično.
Gotovo svake noći, nekoliko minuta poslije ponoći, na njenom prozoru pojavljivalo se čudno treperavo svjetlo.
Nije izgledalo kao televizor.
Svjetlost bi nekoliko puta zasijala, nestala, pa se ponovo pojavila.
Prvih nekoliko večeri nisam razmišljao o tome. Ali kada se isto ponovilo desetak noći zaredom, počelo je da mi privlači pažnju.
Najčudnije je bilo što je preko dana njena kuća djelovala potpuno mirno.
Jednog jutra sreo sam je ispred kapije.
„Dobro jutro“, rekao sam.
„Dobro jutro“, odgovorila je uz blag osmijeh.
Htio sam da je pitam za svjetlo, ali sam odustao. Shvatio sam da nemam pravo da se miješam u njen život.
Ipak, radoznalost mi nije davala mira.
Jedne noći probudio sam se oko pola jedan.
Pogledao sam kroz prozor.
Svjetlo je ponovo treperilo.
Obukao sam jaknu i izašao u dvorište.
Osjećao sam se pomalo glupo. Bio sam odrasli čovjek koji usred noći špijunira komšinicu samo zato što joj nešto svijetli na prozoru.
Ali onda sam primijetio još nešto.
Prozor je bio otvoren.
Prišao sam ogradi između naših dvorišta. Sa mjesta na kojem sam stajao mogao sam vidjeti samo dio sobe.
Svjetlost se ponovo pojavila.
Jednom.
Dvaput.
Triput.
Prišao sam još nekoliko koraka i konačno uspio da pogledam unutra.
Sledio sam se.
Djevojka je sjedila sama za stolom.
Ispred nje nije bilo ničega neobičnog.
Nije bilo nikakvog misterioznog uređaja niti nekoga skrivenog u sobi.
Samo mali fotoaparat i nekoliko starih fotografija.
U tom trenutku začuo sam glas iza sebe.
„Komšija?“
Okrenuo sam se.
Stajala je nekoliko metara od mene.
Osjetio sam kako mi lice gori od neprijatnosti.
„Izvinite“, promucao sam. „Vidim ovo svjetlo svake noći i… nisam trebao da dolazim.“
Pogledala je prema svom prozoru i prvi put se nasmijala.
„Zbog toga?“
Klimnuo sam glavom.
Pozvala me je da uđem.
Na stolu je stajao stari analogni fotoaparat sa blicem. Pored njega bile su desetine porodičnih fotografija.
Tada mi je objasnila.
Njen otac bio je fotograf. Preminuo je nekoliko mjeseci ranije, a kuća u koju se doselila pripadala je njemu. Poslije njegove smrti pronašla je kutije pune negativa i starih fotografija.
Svake večeri, kada završi posao, pokušavala je da ih pregleda, razvrsta i sačuva.
„A treperavo svjetlo?“ pitao sam.
Pokazala je stari blic.
„Tata ga je koristio godinama. Popravljam njegove stare fotoaparate i provjeravam rade li još.“
Zatim je uzela jednu fotografiju.
Na njoj je bila djevojčica koja sjedi ocu na ramenima.
„To smo tata i ja.“
Glas joj je zadrhtao.
„Nisam bila ovdje posljednjih godina njegovog života. Radila sam u drugom gradu. Stalno sam govorila da ću doći sljedećeg vikenda.“
Spustila je fotografiju.
„A onda više nije bilo sljedećeg vikenda.“
Odjednom mi je bilo strašno neprijatno što sam zamišljao svakakve stvari.
„Žao mi je što sam vas špijunirao“, rekao sam.
Odmahnula je glavom.
„Možda je dobro što ste došli. Otkako sam se uselila, skoro ni sa kim nisam razgovarala.“
Te večeri ostao sam još skoro sat vremena.
Pokazivala mi je fotografije svog oca, pričala o njegovom životu i smijala se uspomenama koje je godinama gotovo zaboravila.
Kada sam krenuo kući, rekla mi je:
„Usput, ja sam Milica.“
Nasmijao sam se.
„Drago mi je. Marko.“
Od tada više nisam gledao prema njenom prozoru pitajući se kakva se tajna krije iza treperavog svjetla.
Ali svjetlo se još nekoliko mjeseci pojavljivalo gotovo svake noći.
Samo što sam sada znao da iza njega nije bilo ništa strašno.
Bila je to kćerka koja je pokušavala da sačuva posljednje uspomene na svog oca.
A meni je ostala jedna važna lekcija: ponekad ono što nam izdaleka izgleda čudno i zastrašujuće, izbliza je samo nečija tuga koju još nismo upoznali.