Kad sam imao sedam godina, često sam pratio deku do njegove stare kuće na kraju sela. Bio je tih čovjek, nije mnogo pričao, ali sam volio da provodim vrijeme s njim.
Kad god bismo stigli, otključao bi vrata, uveo me unutra i prvo bi me uhvatio za obje ruke.
Zatim bi mi nježno prešao rukom preko lica.
„Kako si mi porastao“, govorio bi.
Poslije toga bi otišao do kuhinje i iz starog ormarića izvadio staklenu flašu.
U njoj je bio taman sok od grožđa.
Uvijek isti.
Sipao bi mi malu čašu i rekao:
„Ovo je samo za posebne goste.“
Bio sam dijete i nisam razmišljao zašto taj sok nikada nisam vidio u prodavnici.
Bio je sladak, ali imao je neobičan ukus.
Godine su prolazile.
Deka je umro kada sam imao dvanaest godina. Kuća je ostala zaključana i gotovo niko više nije odlazio tamo.
Onda je, skoro dvadeset godina kasnije, moj otac odlučio da kuću proda.
Pozvao me je da mu pomognem da iznesemo stare stvari.
Dok smo čistili kuhinju, otvorio sam ormarić.
Odjednom sam se vratio u djetinjstvo.
U uglu je stajala ista takva staklena flaša.
„Nevjerovatno“, rekao sam. „Deka mi je uvijek davao sok od grožđa iz ovakve flaše.“
Otac me je pogledao.
„Kakav sok?“
Objasnio sam mu.
Lice mu se potpuno promijenilo.
Uzeo je flašu iz moje ruke i pročitao staru, gotovo izblijedjelu etiketu.
„Ovo nije sok.“
Nasmijao sam se.
„Kako nije? Pio sam ga desetine puta.“
Otac je nekoliko trenutaka ćutao.
„To je domaće vino.“
Sledio sam se.
„Davao mi je vino kada sam imao sedam godina?“
Ali otac je odmahnuo glavom.
„Ne vjerujem. Deda nikada ne bi dao djetetu vino.“
Tada smo počeli pregledati ostale stvari u ormariću.
I iza nekoliko starih tegli pronašli smo drugu flašu.
Izgledala je gotovo identično, samo što na njoj nije bilo etikete.
Otac ju je otvorio i pomirisao.
Zatim se nasmijao.
„Evo tvog soka.“
Deka je, izgleda, godinama koristio stare vinske flaše da u njih sipa domaći sok od grožđa koji je sam pravio.
Osjetio sam ogromno olakšanje.
Ali tada sam se sjetio nečeg drugog.
„Zašto me je svaki put držao za ruke i dodirivao mi lice?“
Otac je zaćutao.
Sjeo je na staru stolicu.
„Zar ti niko nikada nije rekao?“
„Šta?“
„Deda je posljednjih desetak godina života skoro potpuno izgubio vid.“
Ostao sam bez riječi.
Nikada to nisam znao.
Kao dijete primjećivao sam da se sporo kreće po kući, ali mislio sam da je to zato što je star.
Otac mi je objasnio da je deka razlikovao samo svjetlost i obrise.
Zato me je svaki put kada bih došao uzimao za ruke i dodirivao po licu.
Nije to radio iz neke čudne navike.
Pokušavao je da osjeti koliko sam porastao.
Odjednom mi je svaka uspomena izgledala drugačije.
Sjetio sam se kako bi prstima prelazio preko mojih obraza i kose.
Kako bi se poslije toga nasmijao i rekao:
„Opet si porastao.“
Sve vrijeme sam mislio da me gleda.
A on me zapravo gotovo uopšte nije mogao vidjeti.
Sjeo sam za isti sto za kojim smo nekada zajedno pili sok.
Otac je pronašao još jednu stvar.
Staru fotografiju.
Na njoj smo bili deka i ja.
Ja sam držao čašu soka, a on je imao ruku na mom ramenu.
Na poleđini je njegovim rukopisom bilo napisano:
„Moj unuk. Ne mogu dobro da mu vidim lice, ali bih ga prepoznao među hiljadu djece samo po njegovim rukama.“
Dugo sam držao fotografiju i nisam mogao ništa da kažem.
Došao sam tog dana da očistim staru kuću.
A otišao sam noseći fotografiju i praznu flašu od „soka od grožđa“.
Danas ih čuvam zajedno.
Jer sam tek mnogo godina kasnije shvatio da ono čega se iz djetinjstva sjećamo kao običnog trenutka ponekad krije mnogo veću priču.
Deka nije dodirivao moje lice zato što je imao neobičnu naviku.
Dodirivao ga je zato što je to bio jedini način da vidi kako njegov unuk odrasta.