Kada smo otvorile fioku, majka i ja smo nekoliko trenutaka samo stajale i gledale.
Unutra nije bilo ni novca ni nakita, kako smo u prvi mah pomislile.
Bila su pisma.
Desetine starih, požutjelih koverti, uredno složenih i povezanih crvenom trakom. Na svakoj je bio datum, a na većini isto muško ime koje ni majka ni ja nismo prepoznale.
„Ko je Petar?“ pitala sam.
Majka je blijedo gledala u koverte.
„Nemam pojma.“
Na dnu fioke nalazila se mala crno-bijela fotografija. Na njoj je bila moja baka, veoma mlada, možda sa dvadesetak godina. Pored nje je stajao nepoznati mladić u vojničkoj uniformi.
Na poleđini je pisalo:
„Mojoj Mileni, dok se ponovo ne sretnemo. Petar, 1962.“
Majka je sjela.
„Tvoj deda se nije zvao Petar.“
To smo obje znale.
Nisam željela da otvaram pisma, ali majka je rekla:
„Ako je posljednje što je rekla bilo ‘kredenac’, vjerovatno je željela da ih pronađemo.“
Otvorile smo prvo.
I polako je počela da se sklapa priča koju baka nikada nikome nije ispričala.
Petar je bio njena prva ljubav.
Upoznali su se dok je bila veoma mlada. Planirali su brak, ali je on otišao na služenje vojnog roka. U početku su pisma stizala gotovo svake sedmice.
Onda su odjednom prestala.
Baka je godinama vjerovala da ju je zaboravio.
Nekoliko godina kasnije upoznala je mog dedu, udala se i dobila porodicu.
„Ali zašto je onda čuvala sva ova pisma?“ pitala sam.
Majka je otvorila posljednju kovertu.
Datum je bio mnogo noviji od ostalih.
Pismo je bilo napisano prije samo desetak godina.
Petar je u njemu objasnio da je nakon toliko decenija slučajno saznao istinu. Njegova pisma nisu prestala zato što je odustao od nje.
Njegova porodica nije odobravala njihovu vezu.
Pisma koja je slao mjesecima nikada nisu stigla do bake.
Neko ih je vraćao ili skrivao.
Mnogo godina kasnije pronašao ih je među stvarima svojih pokojnih roditelja.
Zato joj se ponovo javio.
U posljednjem dijelu pisma stajalo je:
„Ne pišem ti da promijenim tvoj život. Znam da imaš porodicu i znam da je voliš. Samo nisam želio da jednog dana odeš misleći da sam te zaboravio.“
Majka je zaplakala.
A onda smo pronašle još jednu kovertu.
Na njoj nije pisalo Petrovo ime.
Pisalo je:
„Za moju djecu i unuke.“
Unutra je bilo nekoliko rečenica bakinim rukopisom:
„Ako ovo čitate, mene više nema. Nemojte pogrešno razumjeti ova pisma. Vaš otac je bio čovjek mog života i nikada nisam požalila što sam sa njim napravila porodicu. Ali prije njega postojao je jedan mladić za kojeg sam cijelog života vjerovala da me napustio. Pred kraj života saznala sam da nije. Sačuvala sam pisma jer su me podsjetila da ponekad cijeli život možemo vjerovati u nešto što nikada nije bilo istina.“
Na kraju je dodala:
„Nemojte čekati desetljećima da nekome kažete ono što mu dugujete.“
Majka je vratila pisma u fioku.
Kredenac nismo bacile.
I danas stoji u staroj kući, na istom mjestu.
Samo jedna stvar više nije zaključana.
Ona fioka.