Taj čovjek je bio nekoliko koraka ispred nas. Hodao je polako, držeći bocu vina u jednoj ruci, a crnu ružu u drugoj.
Pomislio sam da će samo proći kroz groblje kao i mi, ali onda je skrenuo sa staze i zaustavio se pored jednog groba.
Iznenada je kleknuo.
Djevojka i ja smo usporili. Nismo željeli da zurimo, ali ono što se zatim dogodilo natjeralo nas je da zastanemo.
Starac je pažljivo spustio crnu ružu na grob, otvorio bocu vina i sipao malo u dvije plastične čaše koje je izvadio iz džepa. Jednu je stavio pored spomenika, a drugu zadržao.
Tada je tiho rekao:
„Srećna nam godišnjica, ljubavi.“
Pogledao sam djevojku. Oboje smo ostali bez riječi.
Starac je nastavio da priča sa fotografijom žene na spomeniku kao da sjedi pored njega.
„Obećao sam ti da ću svake godine donijeti naše vino i tvoju ružu. Nisam zaboravio.“
Tada nam je sve postalo jasno.
Prišao sam mu i pitao da li mu treba pomoć.
Pogledao me je suznim očima i rekao:
„Ne prosim da bih se napio, sinko. Danas bi nam bila četrdeseta godišnjica braka. Nemam više skoro ništa, ali obećanje njoj još uvijek imam.“
Ispričao nam je da mu je supruga preminula prije nekoliko godina. Nakon njene smrti izgubio je posao, a kasnije i stan. Ostao je praktično bez svega.
Ali svake godine na datum njihovog vjenčanja pokušavao je da sakupi dovoljno novca za bocu vina i jednu ružu.
Sjetio sam se ljudi sa trga.
Žene koja ga je nazvala pijancem.
Muškaraca koji su ga pljunuli.
Svih nas koji smo ga pogledali i u nekoliko sekundi zaključili kakav je čovjek.
Izvadio sam novac iz novčanika i pružio mu ga. Nije želio da uzme.
„Sjednite onda s nama na kafu“, rekla je moja djevojka.
Prvi put se nasmiješio.
Tog dana naučio sam lekciju koju nisam zaboravio:
Nikada ne sudite čovjeku samo po onome što vidite. Iza nečije odjeće, boce u ruci ili teškog života može stajati priča o kojoj ne znate baš ništa.