Bila sam sama u taksiju nešto poslije jedan sat iza ponoći. Vraćala sam se sa rođendana prijateljice i jedino što sam željela bilo je da što prije stignem kući.
Grad je bio gotovo pust.
Čim sam sjela na zadnje sjedište, primijetila sam da me vozač povremeno gleda kroz retrovizor.
Prvo nisam obraćala pažnju. Međutim, poslije nekoliko minuta ponovo me je pogledao. Ovoga puta malo duže.
Postalo mi je neprijatno.
Uzela sam telefon i poslala sestri poruku da sam u taksiju i da ću joj javiti kada stignem kući.
Vozač je ponovo pogledao u retrovizor.
A onda se nasmijao.
„Ako vam je neugodno, gospođice, možete naručiti drugo vozilo. Ne smeta mi.“
Nisam odgovorila.
Samo sam gledala kroz prozor.
Ali nešto u njegovom glasu učinilo mi se neobično poznatim.
Pogledala sam ga pažljivije.
Bio je čovjek od možda pedesetak godina, prosijede kose i umornog lica.
Odjednom mi je kroz glavu prošla jedna stara uspomena.
Imala sam devet godina.
Vraćala sam se iz škole kada je počela jaka kiša. Sakrila sam se ispod nadstrešnice jedne zatvorene prodavnice i čekala majku.
Tada se zaustavio automobil.
Iz njega je izašao čovjek i prišao mi.
„Jesi li ti Marina?“ pitao je.
Uplašila sam se.
A onda je rekao ime moje majke.
Objasnio mi je da radi s njom i da ga je zamolila da me odveze kući jer ona zbog posla ne može doći.
Bio je to isti čovjek.
Sjetila sam se njegovih očiju.
Sjetila sam se i malog ožiljka iznad obrve.
Ponovo sam pogledala vozača.
Ožiljak je još bio tu.
„Izvinite“, rekla sam. „Da li ste vi nekada radili u fabrici tekstila?“
Naglo me je pogledao kroz retrovizor.
„Jesam. Prije mnogo godina.“
Rekla sam mu ime svoje majke.
Odmah je usporio.
„Čekaj… ti si njena kćerka?“
Klimnula sam glavom.
Čovjek se nasmijao.
„Zato mi izgledaš poznato! Cijelo vrijeme pokušavam da se sjetim odakle te znam.“
Odjednom mi je laknulo.
„Vi ste mene jednom vozili kući iz škole.“
„Jesam! Bila je strašna kiša.“
Počela sam da se smijem.
„A ja sam se tada užasno plašila da uđem u vaš automobil.“
„Sjećam se. Morao sam ti pokazati papir na kojem je tvoja mama napisala adresu.“
Nisam mogla vjerovati da poslije toliko godina sjedim u njegovom taksiju.
„Kako je tvoja majka?“ upitao je.
Zaćutala sam.
„Umrla je prije šest godina.“
Osmijeh mu je nestao.
„Žao mi je. Bila je dobra žena.“
Ostatak vožnje pričali smo o njoj.
Ispričao mi je nekoliko priča iz vremena kada su zajedno radili, čak i neke koje nikada ranije nisam čula.
Kada smo stigli pred moju zgradu, izvadila sam novac.
Odmahnuo je glavom.
„Ne treba.“
„Molim vas, ipak ste me dovezli.“
„Ne.“
Nasmiješio se.
„Prvi put sam te odvezao kući jer me zamolila tvoja majka. Hajde da kažemo da sam večeras samo završio još jednu njenu vožnju.“
Te riječi su me potpuno slomile.
Zahvalila sam mu i izašla iz automobila sa suzama u očima.
Prije nego što je krenuo, spustio je prozor.
„Tvoja mama je uvijek pričala koliko je ponosna na tebe. Samo da znaš.“
Stajala sam ispred zgrade i gledala kako njegov automobil nestaje niz ulicu.
Te noći sam u taksi ušla nervozna jer me nepoznati čovjek stalno posmatrao kroz retrovizor.
A izašla sam iz njega sa pričom o svojoj majci koju ću pamtiti cijelog života.