Ne znam šta da radim. Već nekoliko sedmica imam osjećaj da me svastika, ženina sestra, otvoreno zavodi.
Iako je udata, često dolazi kod nas bez muža. Zove me zbog sitnica, šalje poruke i uvijek pronađe neki razlog da razgovaramo nasamo. U početku sam mislio da samo umišljam i nisam želio od toga praviti problem.
Ali onda se dogodilo nešto zbog čega više nisam mogao da se pretvaram da ništa ne primjećujem.
Jednog dana bio sam sam kod kuće kada se pojavila na vratima. Bila je sređena kao da ide u izlazak i rekla je da je svratila samo na nekoliko minuta.
Pošto je kod nas praktično kao kod svoje kuće, odmah je otišla do kuhinje da napravi kafu.
Sjeli smo za sto i razgovarali sasvim normalno, a onda me iznenada pitala:
„Jesi li ti stvarno srećan sa mojom sestrom?“
Zbunio sam se.
Pitao sam je zašto je to zanima.
Nasmijala se i rekla:
„Onako. Nekad mi djeluje kao da ti nešto nedostaje.“
Tada mi je već bilo jasno u kom pravcu razgovor ide.
Rekao sam joj da volim svoju ženu i da ne želim razgovarati o našem braku na taj način.
Mislio sam da će shvatiti poruku.
Nije.
Prišla mi je bliže i tiho rekla:
„Šteta.“
Ustao sam i napravio nekoliko koraka unazad.
Rekao sam joj direktno:
„Ti si sestra moje žene. I ti imaš muža. Ovo što radiš nije u redu.“
Odjednom joj je nestao osmijeh sa lica.
Pokušala je sve predstaviti kao šalu.
„Bože, pa samo se zezam. Nemoj odmah praviti dramu.“
Ali oboje smo znali da nije bila šala.
Nakon što je otišla, dugo sam razmišljao šta da uradim. Ako kažem ženi, mogao bih izazvati veliki sukob između dvije sestre. Ako prećutim, osjećao bih se kao da nešto krijem od vlastite supruge.
Na kraju sam odlučio da joj kažem.
Kada se vratila kući, ispričao sam joj sve.
Očekivao sam nevjericu, ljutnju ili da će pomisliti da sam nešto pogrešno razumio.
Umjesto toga, samo je spustila torbu i rekla:
„Znala sam.“
Ostao sam bez riječi.
Objasnila mi je da je posljednjih sedmica primijetila kako njena sestra razgovara sa mnom, kako me posmatra i koliko često pronalazi izgovore da dođe kada mene može zateći kod kuće.
Nije ništa govorila jer je željela vidjeti kako ću ja reagovati.
To me je naljutilo.
Pitao sam je zašto me nije upozorila.
Odgovorila je:
„Zato što nisam željela da ti govorim kako treba da se ponašaš. Htjela sam da znam mogu li ti vjerovati kada mene nema.“
Te večeri nazvala je sestru.
Nisu razgovarale dugo, ali razgovor nije bio prijatan.
Moja žena joj je jasno rekla da više ne dolazi nenajavljena i da prestane da mi šalje privatne poruke.
Od tada je prošlo nekoliko sedmica.
Svastika više ne dolazi kada sam sam, a poruke su potpuno prestale.
Situacija u porodici jeste postala neprijatna, ali barem više nema tajni.
A meni je cijela situacija pokazala nešto što ranije nisam shvatao:
Ponekad najveći problem nije iskušenje koje se pojavi pred tobom, već odluka šta ćeš uraditi kada niko ne gleda.