MISLILA SAM DA JE MOJA ČETRNAESTOGODIŠNJA KĆERKA TRUDNA, ALI ONO ŠTO JE DOKTOR OTKRIO PROMIJENILO NAM JE ŽIVOT
Moja kćerka imala je samo 14 godina kada sam primijetila da se njeno tijelo naglo mijenja. Oduvijek je bila vesela, nasmijana djevojčica, odlična učenica i dijete koje je voljelo da provodi vrijeme sa prijateljicama.
Međutim, u posljednjih nekoliko mjeseci počela je da se povlači u sebe. Sve češće je ostajala u svojoj sobi, odbijala porodična okupljanja i nosila široku odjeću.
Primijetila sam da se ugojila, naročito u predjelu stomaka.
U početku nisam tome pridavala veliki značaj. Govorila sam sebi da je u pubertetu, da hormoni rade svoje i da je normalno da se tijelo mijenja.
Ali stomak joj je postajao sve veći.
Jednog dana, dok je stajala ispred ogledala, primijetila sam kako pokušava da sakrije stomak rukama.
„Dušo, je li sve u redu?“, upitala sam.
„Jeste, mama. Samo sam se malo udebljala“, odgovorila je, izbjegavajući moj pogled.
Te noći nisam mogla da spavam.
Kroz glavu mi je prošla misao koje sam se najviše plašila.
Šta ako je moja djevojčica trudna?
Imala je samo 14 godina!
Pokušavala sam da odbacim tu mogućnost, ali svaki put kada bih je pogledala, strah je postajao sve veći.
Nakon nekoliko dana odlučila sam da razgovaram s njom.
Sjela sam pored nje na krevet i nježno je uhvatila za ruku.
„Sine, možeš mi reći bilo šta. Šta god da se dogodilo, ja sam tvoja majka i uvijek ću biti uz tebe.“
Pogledala me zbunjeno.
„Mama, šta se događa?“
Jedva sam izgovorila pitanje:
„Postoji li mogućnost da si trudna?“
Njene oči napunile su se suzama.
„Mama! Kako možeš to da pomisliš? Nisam trudna!“
Zagrlila sam je i izvinila se.
Ali nešto mi je govorilo da moramo otići doktoru.
Zakazala sam pregled kod ginekologa za petak.
Kada je taj dan došao, obje smo bile nervozne. Kćerka me čvrsto držala za ruku dok smo čekale ispred ordinacije.
Doktor nas je ljubazno pozdravio, postavio nekoliko pitanja i započeo pregled.
Zatim je uradio ultrazvuk.
Gledao je u ekran, pomjerao sondu i odjednom se uozbiljio.
„Gospođo, moram nešto da vam kažem.“
Srce mi je počelo ubrzano kucati.
„Doktore, je li moja kćerka trudna?“
Pogledao me i mirno odgovorio:
„Ne, vaša kćerka nije trudna.“
Osjetila sam ogromno olakšanje.
Ali ono što je zatim rekao sledilo mi je krv u žilama.
„Međutim, na ultrazvuku vidim veliku promjenu u njenom stomaku. Moramo odmah uraditi dodatne pretrage.“
U tom trenutku noge su mi zadrhtale.
Moja djevojčica sjedila je pored mene i uplašeno gledala doktora.
„Mama, šta to znači?“, prošaputala je.
Nisam znala šta da joj odgovorim.
Istog dana upućeni smo u bolnicu, gdje su urađeni dodatni ultrazvučni pregledi i snimanja.
Nakon nekoliko sati čekanja doktor nas je pozvao u ordinaciju.
Objasnio nam je da moja kćerka ima ogromnu cistu na jajniku, koja je postepeno rasla i zauzimala veliki dio trbušne šupljine.
Upravo zbog nje stomak je izgledao kao da je trudna.
„Da li je opasno?“, pitala sam drhtavim glasom.
„Velika je i mora se ukloniti. Za sada ne možemo sa sigurnošću reći o kakvoj se promjeni radi, ali važno je da smo je otkrili“, odgovorio je.
Pogledala sam svoju djevojčicu.
Sjedila je nepomično, a niz obraze su joj tekle suze.
„Mama, hoću li biti dobro?“
Zagrlila sam je najjače što sam mogla.
„Hoćeš, ljubavi. Zajedno ćemo proći kroz sve.“
Narednih nekoliko dana bili su najteži u mom životu.
Urađene su dodatne analize, a ljekari su odlučili da je operacija neophodna.
Kada su je odvezli u operacionu salu, imala sam osjećaj da mi je neko iščupao srce iz grudi.
Sjedila sam u bolničkom hodniku i gledala u vrata.
Minuti su trajali kao sati.
Poslije operacije hirurg je izašao i prišao mi.
„Operacija je prošla dobro. Uspjeli smo da uklonimo cistu i sačuvamo zdravo tkivo jajnika koliko je bilo moguće.“
Počela sam da plačem od olakšanja.
Nekoliko dana kasnije stigli su i rezultati analize uklonjenog tkiva.
Promjena je bila dobroćudna.
Tek tada sam prvi put poslije mnogo sedmica mogla normalno da udahnem.
Moja kćerka se postepeno oporavljala. Vratio joj se osmijeh, ponovo je počela da se druži i raduje sitnicama koje su joj ranije značile.
Jedne večeri, dok smo sjedile na kauču, naslonila je glavu na moje rame.
„Mama, znaš šta me je najviše boljelo?“
„Šta, srećo?“
„To što sam mislila da sam samo debela i što me je bilo sramota da ti kažem da me ponekad boli stomak.“
Te riječi su me pogodile više nego bilo šta drugo.
Shvatila sam koliko djeca ponekad kriju svoje strahove, ne zato što ne vjeruju roditeljima, nego zato što ni sama ne razumiju šta im se događa.
Danas je moja djevojčica dobro. Redovno odlazi na kontrole i nastavlja život kao i njene vršnjakinje.
A ja sam naučila lekciju koju nikada neću zaboraviti.
Nikada ne treba donositi zaključke samo na osnovu izgleda. Iza promjena na tijelu ponekad se krije zdravstveni problem koji zahtijeva pažnju.
I što je najvažnije, djeci treba pružiti sigurnost da nam mogu reći sve što ih muči, bez straha od osude.
Jer tog petka nisam samo saznala šta se događa s mojom kćerkom.
Shvatila sam koliko je važno da je slušam, vjerujem joj i budem uz nju onda kada joj je najpotrebnije.