Ljudi moji, kako se taj čovjek promijenio! Da ga nisam znala od djetinjstva, nikada ne bih rekao da je to isti onaj momak kojeg smo sestra i ja nekada jedva primjećivale.
Smršao je, pustio kratku bradu, lijepo se obukao i djelovao potpuno drugačije. Ali nije me izgled najviše iznenadio, već način na koji je razgovarao. Bio je miran, duhovit i nekako mnogo zreliji nego što sam ga pamtila.
Prišao mi je i kroz smijeh rekao:
„Je l’ se sjećaš kako je moj deda govorio da će jedna od vas dvije završiti u našoj kući?“
Počela sam da se smijem.
„Sjećam se. Samo što ste tada ti i brat bježali od nas kao da smo najgore na svijetu.“
„Bili smo klinci“, odgovorio je. „A izgleda da deda možda ipak nije pričao bez veze.“
Mislila sam da se šali, ali tokom cijele večeri stalno je pronalazio razlog da sjedne pored mene. Razgovarali smo kao da se nismo vidjeli nekoliko dana, a ne nekoliko godina.
Pred odlazak me pitao može li dobiti moj broj.
Dala sam mu ga bez mnogo razmišljanja.
Već sljedećeg jutra stigla je poruka:
„Hoćeš na kafu? Bez naših roditelja i bez dedinih planova.“
Pristala sam.
Jedna kafa pretvorila se u drugu, druga u večeru, a nekoliko sedmica kasnije shvatila sam da jedva čekam svaki njegov dolazak. U međuvremenu sam upoznala i njegovog brata, koji se samo nasmijao kada nas je vidio zajedno.
Ali pravi šok dogodio se kada smo odlučili da kažemo porodicama da smo u vezi.
Njegov deda, sada već veoma star, dugo nas je gledao, a onda udario dlanom o sto i rekao:
„Jesam li vam govorio? Samo sam pogriješio koju ću snajku dobiti!“
Svi smo prasnuli u smijeh.
Godinu dana kasnije njegov unuk me zaprosio.
Na našem vjenčanju deda je sjedio u prvom redu. Kada sam mu prišla, uhvatio me za ruku i tiho rekao:
„Čekao sam ovo skoro trideset godina.“
Tada sam shvatila koliko život zna biti čudan. Momak kojeg kao djevojčica nisam ni primjećivala postao je čovjek s kojim sam poželjela da provedem ostatak života.
A ona dedina šala kojoj smo se svi godinama smijali na kraju je postala porodična priča koju danas prepričavamo svojoj djeci.