Radim kao medicinska sestra na odjelu za hitne intervencije i mislila sam da sam tokom godina vidjela gotovo sve. Ali slučaj koji nam je stigao prije mjesec dana ne mogu da izbacim iz glave.
Na odjel je primljena mala beba sa teškim opekotinama. Prema onome što nam je rečeno, stariji brat ju je polio benzinom i zapalio. Ne želim ni opisivati u kakvom je stanju dijete stiglo.
Danima smo svi na odjelu strepili za njen život.
Ljekari su učinili sve što su mogli, a djevojčica je, uprkos ozbiljnim povredama, počela da se oporavlja. Svakog dana bila je malo bolje i svi smo osjećali ogromno olakšanje.
Ali onda sam saznala nešto što me je potreslo gotovo jednako kao njene povrede.
Dijete je trebalo da bude vraćeno roditeljima.
Porodica je, prema informacijama koje smo imali, živjela u veoma lošim uslovima. Roditelji su imali ozbiljne psihičke probleme, nisu redovno uzimali propisanu terapiju, a o djeci se nije vodilo dovoljno računa.
Pitala sam kolege kako je moguće da se dijete poslije svega jednostavno vrati u isto okruženje.
Rekli su mi da je slučaj prijavljen nadležnim službama i da bolnica ne odlučuje gdje će dijete živjeti nakon otpusta. Na nama je bilo da liječimo dijete, dokumentujemo povrede i prijavimo svaku sumnju da nije bezbjedno.
Mislila sam da će se tu priča završiti.
Nije.
Prije nekoliko dana ista beba ponovo je dovezena na pregled.
Kada sam je ugledala, srce mi je stalo.
Ovog puta nije imala nove opekotine, ali bila je zapuštena i očigledno joj je bila potrebna pomoć. Ljekar je odmah tražio da se ponovo uključe socijalne službe.
Dok sam je držala tokom pregleda, uhvatila me je za prst.
Taj trenutak nikada neću zaboraviti.
Tako malo dijete nema način da objasni šta se događa kod kuće. Ne može da pozove pomoć, ne može da ode i ne može da bira gdje će živjeti.
Može samo da zavisi od odraslih.
Ovog puta slučaj nije završen običnim povratkom kući. Nakon ponovne procjene nadležnih službi, dijete je privremeno smješteno na sigurno mjesto dok se ne utvrdi šta je najbolje za njega i ostalu djecu iz porodice.
Kada sam to čula, prvi put poslije dugo vremena osjetila sam olakšanje.
Ne znam kakva će biti konačna odluka i znam da ovakve situacije nisu jednostavne.
Ali jedno znam.
Kada postoji ozbiljna sumnja da je dijete ugroženo, odrasli ne smiju okrenuti glavu i pretpostaviti da će neko drugi reagovati.
Jer ponekad dijete nema nikoga ko može da govori u njegovo ime.