Gazdarica ju je pogledala i tiho upitala:
„Moram da te pitam nešto. Zašto radiš toliko? Ostaješ prekovremeno, prihvataš dvije smjene, a čak i kada imaš slobodan dan pitaš treba li nekoga zamijeniti. Zar ti nikada ne treba odmor?“
Djevojci je osmijeh istog trenutka nestao s lica. Spustila je pogled i nekoliko sekundi ćutala.
„Treba mi“, odgovorila je drhtavim glasom. „Ali kod kuće imam majku i mlađeg brata. Mama već dugo ne može da radi, a brat treba da nastavi školovanje. Obećala sam mu da neće morati odustati samo zato što nemamo dovoljno novca.“
Gazdarica je ostala bez riječi.
Djevojka je nastavila:
„Kada sam krenula ovdje na sezonu, rekla sam im da ću se vratiti sa dovoljno novca da platimo dugove i da bratu obezbijedim sve što mu treba za školu. Mama misli da se ovdje lijepo provodim. Svako veče je zovem nasmijana, čak i kad jedva stojim na nogama. Ne želim da se brine.“
Tada su joj krenule suze.
„Zato radim svaku smjenu koju mogu. Meni će proći umor. Ali njemu jedna propuštena godina škole možda promijeni cijeli život.“
Gazdarica je ustala od stola i prišla joj. Tek tada je shvatila da iza osmijeha koji je svakog dana gledala stoji borba o kojoj niko od gostiju i kolega nije znao ništa.
Nije joj održala govor niti je postavljala dodatna pitanja. Samo joj je rekla:
„Od danas nećeš morati baš sve sama.“
Djevojka ju je zbunjeno pogledala.
Gazdarica joj je objasnila da će joj uredno obračunati svaki prekovremeni sat i dati dodatnu nagradu na kraju sezone. Ali joj je rekla i nešto drugo:
„Novac ti jeste potreban, ali i tvoje zdravlje vrijedi. Hoću da uzimaš slobodne dane. Ne želim da se jednog jutra srušiš od umora pokušavajući da spasiš sve druge.“
Djevojka je zaplakala još jače.
Na kraju sezone, kada je krenula kući, svi zaposleni su je ispratili. U koverti koju joj je gazdarica predala nalazilo se više nego što je očekivala.
Ali najviše ju je pogodila kratka poruka:
„Za školovanje tvog brata. A tebi — da nikada ne zaboraviš da vrijedan čovjek zaslužuje i odmor, ne samo posao.“
Nekoliko mjeseci kasnije stigla je fotografija. Na njoj su bili djevojka, njena majka i brat sa školskom torbom na ramenu.
Na poleđini je pisalo:
„Uspjeli smo. Hvala vam što ste vidjeli ono što sam pokušavala sakriti iza osmijeha.“
Ponekad iza osobe koja radi više od svih ostalih ne stoji želja za novcem, već razlog o kojem ne govori nikome. Zato nikada ne znamo kakvu bitku vodi čovjek koji nam se svakoga dana nasmije.