Vlasnik je bijesno skinuo peškir sa uređaja i rekao:
„Idioti jedni, ovo je senzor za dim, nije kamera!“
Muž i ja smo se pogledali. Bilo nam je neprijatno, ali nisam bila potpuno uvjerena.
„Ako nije kamera, zašto ste upali u sobu u dva ujutro?“
Pokazao nam je telefon. Na njemu je stajalo upozorenje da je senzor u spavaćoj sobi blokiran. Kada smo ga prekrili peškirom, sistem mu je automatski poslao alarm.
Muž je pregledao uređaj i stvarno nije pronašao nikakvo sočivo.
Već smo počeli da se izvinjavamo kada je vlasnik odjednom zastao.
Gledao je prema polici iznad kreveta.
„Čekajte… Šta je ono?“
Između dvije ukrasne kutije nalazio se mali crni predmet.
Vlasnik je prišao, pogledao ga i problijedio.
„Ovo nije moje.“
Ovoga puta nismo ništa dirali.
Pozvali smo policiju.
Kada su stigli, jedan policajac je pregledao predmet i rekao:
„Ovo jeste kamera.“
Krv mi se sledila.
Izvadili su memorijsku karticu. Na njoj su bili snimci više ljudi koji su prije nas boravili u apartmanu.
Vlasnik je tvrdio da nema pojma ko je postavio kameru.
A onda su pronašli posljednji snimak.
Nastao je nekoliko sati prije našeg dolaska.
Na njemu se jasno vidjela osoba kako ulazi u sobu, penje se na stolicu i postavlja kameru.
Policajac je zaustavio snimak baš kada se osoba okrenula prema objektivu.
Vlasnik je sjeo na krevet.
„Nemoguće…“
„Poznajete ga?“ pitao je policajac.
Vlasnik je klimnuo glavom.
„To je čovjek koji je ovdje boravio prije skoro godinu dana.“
„Imate njegove podatke?“
Vlasnik je problijedio još više.
„Imam. Ali postoji problem.“
„Kakav problem?“
Pogledao nas je i tiho rekao:
„Taj čovjek je mrtav već šest mjeseci.“
U sobi je nastala potpuna tišina.
A onda je policajac ponovo pogledao datum snimka.
Kamera je bila postavljena — tog jutra.