Naravno — evo cele priče, napisane kao ispovijest sa obrtom na kraju:
Ne znam ni sam kako je sve počelo. Upoznao sam je sasvim slučajno preko zajedničkog društva. Od prvog trenutka privukla mi je pažnju. Bila je starija od mene, udata i imala troje djece, ali po izgledu joj to niko ne bi rekao.
U početku smo samo razmjenjivali poruke. Govorio sam sebi da je to bezazleno, ali poruke su postajale sve prisnije. Jednog dana mi je napisala da je sama kod kuće i pitala me želim li doći na kafu.
Znao sam da ne bih trebao.
Ipak sam otišao.
Poslije toga počeli smo se tajno viđati. Najčešće kod nje, dok joj je muž bio na poslu, a djeca u školi. Uvijek je djelovala potpuno smireno, kao da nema ni najmanji strah da bi nas neko mogao otkriti.
Ali jedna stvar mi je od početka bila čudna.
Kad god bih došao, pored kreveta je stajao njen mobilni telefon.
Nije bilo važno gdje je prethodno bio. Prije nego što bismo ostali sami, uzela bi ga i pažljivo postavila na noćni ormarić.
Uvijek na isto mjesto.
Ekran okrenut prema krevetu.
Prvih nekoliko puta nisam obraćao pažnju. Mislio sam da čeka poziv od djece ili muža.
A onda sam jednog dana primijetio nešto.
Na telefonu je svijetlila mala crvena tačkica.
„Šta ti je to?“ pitao sam.
Istog trenutka je zgrabila telefon.
„Ništa. Obavještenje.“
Nasmijala se, ali prvi put otkako sam je poznavao djelovala je nervozno.
Od tog dana nisam mogao prestati razmišljati o tome.
Sljedeći put kada sam došao, namjerno sam sačekao da ode u kupatilo. Uzeo sam telefon sa ormarića.
Bio je otključan.
Na ekranu je bila uključena kamera.
Snimanje je trajalo već 37 minuta.
Srce mi je počelo lupati.
Zaustavio sam snimak i otvorio galeriju.
Tada sam se sledio.
Nije postojao samo taj snimak.
Bilo ih je na desetine.
Na nekima sam bio ja.
Ali na mnogim drugim snimcima bili su muškarci koje nikada u životu nisam vidio.
Čuo sam kako se vrata kupatila otvaraju i brzo sam vratio telefon.
„Šta radiš?“ pitala je.
Rekao sam joj da moram kući.
Od tog dana prestao sam joj odgovarati.
Slala mi je poruke, zvala me i pitala zašto je izbjegavam. Nisam joj rekao šta sam pronašao.
A onda mi je, poslije skoro dvije sedmice, stigla poruka sa nepoznatog broja.
Bila je samo jedna fotografija.
Fotografija mene kako ulazim u njen stan.
Ispod nje je pisalo:
„Misliš da moja žena jedina zna za snimke?“
U tom trenutku shvatio sam nešto od čega mi se stomak okrenuo.
Njen muž je cijelo vrijeme znao.
A ono što još uvijek ne znam jeste **zašto su me snimali i šta su namjeravali da urade sa tim snimcima.**