Evo cijele priče kao nastavak:
…ostatke škampa i kavijara na mjesta za koja sam znala da ih moj bivši muž nikada neće pogledati.
Malo iza zavjesa, nešto ispod velikog ormara, nekoliko komadića iza radijatora i na druga skrivena mjesta po kući.
Zatim sam ugasila svjetla, zaključala vrata i posljednji put izašla iz kuće u kojoj sam provela toliko godina.
Nekoliko dana kasnije moj bivši muž uselio se sa svojom novom djevojkom. U početku su, kako sam čula, bili presrećni.
Ali onda se kućom počeo širiti čudan miris.
Prvo su otvorili sve prozore. Nije pomoglo.
Zatim su detaljno očistili kuhinju, kupatilo i podrume. Miris je i dalje bio tu.
Pozvali su profesionalce za čišćenje. Oprali su tepihe, zavjese i namještaj. Pregledali odvode i ventilaciju.
Ništa.
Miris je iz dana u dan postajao sve gori.
Poslije nekog vremena više nisu željeli da im dolaze prijatelji. Čak su i komšije počele da komentarišu neprijatan miris koji se osjećao čim bi se otvorila vrata.
Na kraju je bivši muž odlučio da proda kuću.
Ali pojavio se novi problem — potencijalni kupci bi ušli, proveli nekoliko minuta unutra i otišli.
Cijena kuće je padala, ali niko je nije želio.
Jednog dana me je pozvao.
„Znam da ti se sviđala ova kuća“, rekao je. „Ako hoćeš, prodaću ti je za mnogo manje nego što vrijedi.“
Pravila sam se da razmišljam.
Na kraju sam pristala.
Kada smo završili papire, on i njegova nova partnerka počeli su da se sele. Unajmili su kamion i odnijeli sve svoje stvari.
Stajala sam preko puta i gledala kako iznose stolove, krevete, ormare i police.
A onda sam vidjela ono zbog čega sam se samo nasmiješila.
Pažljivo su skinuli i spakovali čak i garnišne sa zavjesama.
Upravo na njima bila su mjesta na koja sam sakrila ostatke hrane.
Nisam rekla ni riječ.
Samo sam uzela ključeve svoje stare kuće, otvorila sva vrata i prozore i pozvala majstore da je detaljno očiste.
A moj bivši muž?
On je zajedno sa svojim stvarima u novi dom ponio i svoj „mali poklon za srećan početak“.