Na papiriću je pisalo:
„Draga moja, nemoj misliti da su te svi gledali zato što ti tamo nije mjesto. Gledali su te jer te moja kćerka mjesecima spominje i govori da si jedina u razredu koja je prema njoj uvijek bila iskrena.“
Pročitala sam poruku nekoliko puta.
Na dnu je još pisalo:
„Primijetila sam da nisi donijela poklon. Molim te, nemoj se zbog toga osjećati loše. Najljepši poklon mojoj kćerki bio je što si došla.“
Počela sam plakati.
Ali tada sam u ruksaku pronašla još nešto — malu kutiju koju sigurno nisam stavila unutra.
U njoj je bila nova haljina i koverta sa nešto novca.
Odmah sam pomislila da je to milostinja i naljutila se.
Sutradan sam odnijela sve nazad.
Majka moje drugarice otvorila je vrata.
„Ne mogu ovo prihvatiti“, rekla sam.
Pogledala me je iznenađeno.
„Ali to nije poklon od mene.“
„Kako nije?“
Pozvala je svoju kćerku.
Slavljenica je izašla iz sobe i spustila pogled.
„Ja sam ti to stavila u ruksak.“
„Zašto?“
„Zato što sam čula kako djeca pričaju da nećeš doći jer nemaš šta obući i nemaš novca za poklon.“
Osjetila sam kako mi lice gori.
„Ne treba mi sažaljenje.“
„Nije sažaljenje“, odgovorila je. „Sjećaš li se kada su mi se prošle godine svi smijali zbog aparatića za zube?“
Sjetila sam se.
Jedina sam tada sjela pored nje.
„Ti si bila jedina koja me nije ismijavala.“
Njena majka nas je posmatrala, a onda mi rekla:
„Postoji još jedan razlog zbog kojeg sam te sinoć stalno gledala.“
Otišla je do ormara i donijela staru fotografiju.
Na njoj su bile dvije djevojčice.
Jedna je bila njena kćerka.
Druga sam bila ja.
„Ali ja se ovoga ne sjećam.“
Okrenula je fotografiju.
Na poleđini je bio datum od prije mnogo godina i ime moje majke.
„Tvoja mama i ja se poznajemo mnogo duže nego što ti misliš.“
Tada sam shvatila da poziv na rođendan možda uopšte nije bio slučajan…