Godinu dana nakon rođenja blizanaca počela sam primjećivati da nešto nije u redu.
Jedan dječak je bio potpuno zdrav i napredovao je odlično, ali drugi je često bio umoran, slabije je jeo i mnogo sporije dobijao na težini.
Pedijatar nas je poslao na dodatne preglede.
Mislila sam da će nam reći da mu nedostaje neki vitamin ili da je jednostavno osjetljiviji.
Ali poslije nekoliko analiza doktor nas je pozvao u ordinaciju.
Sjeo je preko puta nas i rekao:
„Moramo uraditi još nekoliko testova. Postoji nešto neobično u rezultatima.“
Srce mi je stalo.
Narednih dana gotovo nisam spavala.
Kada su konačni nalazi stigli, muž i ja smo zajedno otišli kod doktora.
Doktor je dugo gledao papire, a onda rekao:
„Vašem sinu će vjerovatno biti potrebno liječenje, ali prije toga moramo provjeriti podudarnost roditelja.“
Odmah smo dali krv.
Nekoliko dana kasnije ponovo su nas pozvali.
Doktor je djelovao zbunjeno.
„Jeste li sigurni da su oba djeteta rođena u istoj bolnici?“
Pogledala sam muža.
„Naravno. Blizanci su.“
Doktor je spustio rezultate na sto.
„Moramo ponoviti testiranje.“
Nisam razumjela.
„Zašto?“
Duboko je udahnuo.
„Zato što prvi rezultati pokazuju nešto što ne bi trebalo biti moguće.“
Ponovili smo testove.
Rezultat je bio isti.
Jedno dijete se genetski podudaralo sa mnom i mužem.
Kod drugog rezultati nisu bili očekivani.
Počela sam plakati.
Odmah smo kontaktirali porodilište.
Pokrenuta je provjera dokumentacije iz dana kada sam se porodila.
Nekoliko dana kasnije zazvonio je telefon.
„Gospođo, pronašli smo nepravilnost u evidenciji. Morate doći.“
Kada smo stigli, na stolu su bile dvije fascikle.
Direktor bolnice nas je pogledao i rekao:
„Prije nego što vam objasnimo šta se dogodilo, morate znati da postoji još jedna porodica koju smo danas pozvali.“
Vrata ordinacije su se otvorila.
Ušao je bračni par sa dječakom istog uzrasta kao naši blizanci.
Čim sam ugledala dijete, noge su mi se odsjekle.
Nevjerovatno je ličio na mog muža…