Moja starija sestra je prije skoro deset godina imala tešku saobraćajnu nezgodu. Poslije nje provela je pet mjeseci u komi. Kada se konačno probudila, svi smo mislili da je najgore iza nas. Ali ubrzo smo shvatili da se vratila potpuno drugačija.
Nije se sjećala ničega. Nije prepoznala ni mene, ni mamu, ni tatu. Nije znala gdje se nalazi, a neke najobičnije stvari morala je ponovo da uči – kako da hoda, jede, govori i brine o sebi. Ljekari su nam rekli da niko ne može sa sigurnošću da kaže koliko će joj se sjećanja vratiti.
Naredne dvije i po godine prošle su u rehabilitaciji. Mama, tata i ja smjenjivali smo se uz nju. Svaki mali napredak za nas je bio ogroman: prvi samostalni korak, prva cijela rečenica, prvi put kada je sama uzela kašiku.
Ali prošlost je i dalje bila prazna.
Jednog jutra probudila sam se rano i ugledala je kako stoji pored prozora i dugo gleda u park. Bila je potpuno mirna.
„Šta radiš?“ upitala sam je.
Nije odmah odgovorila. Samo je pokazala prema jednoj klupi ispod velikog drveta.
„Mislim da sam nekada sjedila tamo“, rekla je tiho.
Srce mi je počelo lupati. To je bila ista klupa na kojoj smo kao djevojčice često sjedile sa bakom.
„S kim si sjedila?“ pitala sam je, pokušavajući da ne pokažem uzbuđenje.
Zažmurila je, kao da pokušava uhvatiti nešto što joj stalno izmiče.
„Sa jednom starijom ženom. Imala je plavi šal i uvijek mi je davala bombone.“
Počela sam plakati. Naša baka je uvijek nosila plavi šal, a u džepu je za nas imala karamele.
Otrčala sam po mamu i tatu. Kada smo joj pokazali staru porodičnu fotografiju, dugo ju je gledala. Zatim je prstom dotakla bakino lice.
„Ona“, rekla je.
To je bilo prvo pravo sjećanje koje joj se vratilo.
Poslije toga nisu se sva sjećanja vratila odjednom. Dolazila su polako – miris bakine kuhinje, školsko dvorište, pjesma koju smo slušale kao djeca, moje ime izgovoreno onako kako ga je samo ona izgovarala.
Danas se još uvijek ne sjeća svega što je bilo prije nesreće. Neki dijelovi njenog života vjerovatno će zauvijek ostati izgubljeni. Ali naučila je ponovo da živi, radi, smije se i pravi nova sjećanja.
A ona klupa u parku?
I danas ponekad sjednemo na nju zajedno. Kaže da se možda ne sjeća svakog trenutka našeg djetinjstva, ali da joj je osjećaj poznat.
I meni je to sasvim dovoljno.