Jednog kišnog popodneva u kafić je ušla djevojka koju sam odmah prepoznao. Bila je to ona.
Prišla je njihovom starom stolu i dugo stajala gledajući praznu stolicu preko puta sebe.
„Izvinite“, rekao sam. „Sjećam vas se. Često ste dolazili ovdje.“
Pogledala me i oči su joj se napunile suzama.
„Znam. Zato sam se i vratila.“
Donio sam joj njihovu uobičajenu narudžbu, ali ona je samo sjedila i gledala u drugu šoljicu.
Nisam izdržao.
„Gdje je on?“
Spustila je pogled.
„Nismo raskinuli, ako to mislite.“
Zbunio sam se.
Ispričala mi je da su prije nekoliko mjeseci planirali vjenčanje. Sve je bilo dogovoreno, čak su izabrali datum.
Ali nekoliko sedmica prije svadbe njemu je iznenada pozlilo.
„Mislili smo da nije ništa ozbiljno“, rekla je.
Nakon pregleda stigla je dijagnoza koja im je potpuno promijenila život.
Zbog liječenja su odgodili vjenčanje.
Tada sam shvatio zašto je posljednji put došao sam i sjedio pola sata gledajući praznu stolicu.
„Je li sada dobro?“ pitao sam.
Djevojka se nasmiješila kroz suze.
„Jeste. Liječenje je uspjelo.“
Odahnuo sam.
„Pa gdje je onda?“
U tom trenutku vrata kafića su se otvorila.
Okrenuo sam se i ugledao njega.
Bio je mršaviji nego ranije, ali nasmijan.
Prišao joj je, zagrlio je i izvadio malu kutiju iz džepa.
„Rekao sam ti da ćemo se vratiti na naše mjesto.“
Otvorio je kutiju. Unutra su bila dva prstena.
Djevojka je počela plakati.
A onda su mi rekli razlog zbog kojeg su se baš tog dana vratili u moj kafić.
Nisu došli samo na kafu.
Došli su da me pozovu na svoje vjenčanje — jer su rekli da sam, iako to nisam ni znao, godinama bio mali dio njihove ljubavne priče.