Došao sam kući tri dana ranije nego što je iko očekivao. Nisam rekao ni majci da se vraćam jer sam želio da iznenadim suprugu i djevojčice.
Kada sam stigao pred kuću, bilo je kasno. Svjetlo u dnevnoj sobi je još gorjelo. Otključao sam vrata svojim ključem i tiho ušao, misleći da svi spavaju.
Tada sam iz kuhinje čuo muški glas.
Srce mi je počelo lupati. Prva pomisao bila mi je da je mama ipak govorila istinu. Prišao sam vratima i ugledao suprugu kako sjedi za stolom sa muškarcem kojeg nikada ranije nisam vidio.
„Znači, ipak je istina“, rekao sam.
Supruga je problijedjela kada me ugledala. Muškarac je odmah ustao, a ona je počela da plače.
Ali onda sam saznao nešto što nisam očekivao.
Čovjek za stolom bio je predstavnik firme u kojoj je supruga počela povremeno da radi kako bi zaradila dodatni novac. Dok sam ja bio u Rusiji, novac koji sam slao nije bio dovoljan za sve račune, kredit i potrebe djece. Radila je od kuće, a tog čovjeka je mama nekoliko puta vidjela kako dolazi i odmah zaključila najgore.
Supruga mi je pokazala poruke, ugovor i uplate. Sve se poklapalo.
Najviše me zaboljelo što sam mjesecima sumnjao u ženu s kojom sam proveo godine, a da je nisam ni pitao za objašnjenje.
Sutradan sam razgovarao sa majkom. Rekla mi je da je bila uvjerena da me supruga vara jer je tog čovjeka nekoliko puta vidjela kod naše kuće.
„Trebala si prvo pitati nju, a ne meni govoriti da me žena vara“, rekao sam joj.
Poslije svega shvatio sam koliko jedna sumnja može da uništi povjerenje. Supruga mi je oprostila što sam povjerovao u najgore, ali mi je rekla nešto što i danas pamtim:
„Sljedeći put, prije nego što povjeruješ drugima, prvo pitaj mene.“