Unutra je bila mala, izblijedjela fotografija.
Na njoj smo bili moj bivši dečko i ja, snimljeni nekoliko mjeseci prije našeg raskida.
Ali iza fotografije nalazio se presavijen komadić papira.
Otvorila sam ga i prepoznala njegov rukopis:
„Ako ovo jednog dana pronađeš, znači da ti nikada nisam imao hrabrosti reći istinu.“
Novi dečko me je pogledao zbunjeno.
Nastavila sam da čitam.
Bivši je napisao da privezak nije kupio u prodavnici. Pripadao je njegovoj majci, koja je preminula dok je bio dijete.
Tvrdio je da ga je godinama čuvao za osobu sa kojom će jednog dana zasnovati porodicu.
Osjetila sam knedlu u grlu.
Ali posljednje rečenice bile su mnogo čudnije:
„Postoji razlog zbog kojeg sam morao otići. Nisam te prestao voljeti. Samo nisam želio da te uvučem u ono što se dešavalo mojoj porodici.“
Nisam razumjela o čemu govori.
Okrenula sam fotografiju i tek tada primijetila nešto napisano sitnim slovima:
adresu i datum.
Datum je bio od prije samo nekoliko dana.
„Kako je mogao napisati novi datum na fotografiji koja godinu dana stoji u mojoj ladici?“ pitala sam.
Novi dečko je problijedio.
„Jesi li sigurna da niko nije ulazio u stan?“
Odmah sam nazvala bivšeg.
Broj više nije bio u funkciji.
Sljedećeg jutra odlučila sam otići na adresu sa fotografije.
Bila je to stara kuća na kraju grada.
Pokucala sam.
Vrata je otvorila starija žena.
Čim je ugledala privezak u mojoj ruci, oči su joj se napunile suzama.
„Odakle ti to?“
Rekla sam ime bivšeg.
Žena se uhvatila za vrata.
„Nemoguće“, prošaputala je.
„Zašto?“
Pogledala me i izgovorila:
„Zato što njega svi tražimo već skoro godinu dana.“
A onda mi je pokazala njegovu posljednju poruku, poslanu upravo one večeri kada smo raskinuli…