Policija mi je rekla:
„Gospodine, moramo razgovarati o snimku sa vaše sigurnosne kamere.“
Srce mi je odmah počelo lupati.
„Kakvom snimku?“
Jedan policajac je otvorio laptop i pustio video.
Na snimku se vidjelo moje dvorište oko tri sata ujutro. Kroz kapiju je ušao muškarac sa kapuljačom. Nekoliko minuta je stajao pored kuće, a zatim prišao prozoru sobe u kojoj sam držao stvari pokojnog oca.
„To je čovjek kojeg je komšija vidio!“ rekao sam.
Policajac je zaustavio snimak.
„Pogledajte pažljivo.“
Muškarac je skinuo kapuljaču.
Zaledio sam se.
Poznavao sam ga.
Bio je to moj rođak, čovjek koji je nakon očeve smrti nekoliko puta dolazio kod nas i raspitivao se šta je ostalo od njegovih stvari.
„Zašto bi on ukrao očev sat?“
Policajac me je pogledao.
„Zato što vjerovatno nije tražio sat.“
Objasnili su mi da su ga nekoliko dana ranije zaustavili zbog drugog slučaja. Kod njega su pronašli moj očev sat, ali i mali ključ sa brojem ugraviranim na njemu.
„Prepoznajete li ovo?“
Nisam.
Tada mi je policajac pokazao fotografiju ključa.
Na privjesku su bila inicijala mog pokojnog oca.
„Mislimo da je vaš rođak znao šta taj ključ otvara.“
Odmah sam nazvao majku.
Kada sam joj opisao ključ, dugo je ćutala.
„Mama, znaš li nešto?“
„Tvoj otac je prije smrti imao sef u banci.“
Nikada mi to nije spomenuo.
Sutradan sam sa policijom i dokumentima otišao u banku.
Nakon provjere službenica nas je odvela do sefa.
Kada su ga otvorili, unutra nije bilo zlata ni velike količine novca.
Bila je samo jedna debela koverta.
Na njoj je mojim očevim rukopisom pisalo moje ime.
Otvorio sam je.
Unutra su bile stare fotografije, nekoliko dokumenata i pismo.
Prva rečenica me je potpuno slomila:
„Sine, ako ovo čitaš, onda je neko konačno pronašao ono što sam cijeli život skrivao od porodice…“
Tada sam shvatio da čovjek u mom dvorištu nije slučajno tražio očev sat — tražio je tajnu za koju je mislio da vrijedi mnogo više.