„Gotovo je.“
Zaledila sam se. Nisam znala šta znači. Odmah sam ga pozvala, ali nije odgovarao.
Poslala sam mu poruku:
„Šta je gotovo? Jesi li dobro?“
Ništa.
Okrenula sam auto i vratila se prema njegovoj kući. U glavi su mi prolazile najgore moguće stvari.
Kada sam stigla, vidjela sam ga kako sjedi na stepenicama ispred kuće, spuštene glave.
„Šta se desilo?!“
Pogledao me i rekao:
„Danas mi je gazda javio da firma zatvara pogon. Ostao sam bez posla.“
Odahnula sam, a onda mi je odmah bilo krivo što sam osjetila olakšanje.
„Mislila sam da se nešto mnogo gore dogodilo.“
„Meni trenutno djeluje dovoljno loše.“
Sjedila sam pored njega.
„Zato si cijeli vikend bio tako zamišljen?“
Klimnuo je glavom.
„Znao sam da će se ovo vjerovatno dogoditi, ali nisam htio da ti pokvarim vikend. Ti si sve platila, a ja nisam imao ni da te izvedem na večeru.“
Tada sam shvatila koliko ga je zapravo bilo sramota zbog novca.
„Misliš da sam te pozvala zato što očekujem da mi vratiš svaki euro?“
„Ne znam. Tek smo počeli da se viđamo.“
„Upravo zato treba nešto da znaš o meni. Ne biram čovjeka po tome koliko mu je trenutno novca u džepu.“
Pogledao me kao da ne vjeruje.
Narednih mjeseci tražio je posao. Nije bilo lako. Bilo je dana kada je želio da odustane.
Ja sam bila uz njega, ali nisam rješavala njegove probleme umjesto njega.
Poslije nekoliko mjeseci dobio je novi posao.
Prvu platu nije potrošio na sebe.
Pozvao me je na večeru.
Kada je stigao račun, odmah ga je uzeo.
„Ovaj put ja.“
Nasmijala sam se.
„Je li ovo vraćanje duga?“
„Ne. Ovo je hvala što nisi otišla kada sam mislio da nemam šta da ti ponudim.“
Godinu dana kasnije još smo bili zajedno.
A one dvije riječi kojih sam se toliko uplašila dobile su potpuno drugo značenje.
Jer ponekad „gotovo je“ ne znači kraj veze. Ponekad samo znači kraj jednog poglavlja i početak nečeg mnogo boljeg.