Prišao mi je i nekoliko sekundi samo gledao u mene.
„Vi ste gospođa Ana?“
Zaledila sam se. Nisam mogla vjerovati da me se sjeća.
„Jesam. Ti si Marko?“
Nasmiješio se i oči su mu se napunile suzama.
„Znao sam da ću vas jednog dana pronaći.“
Odveo me je u kancelariju i ispričao da je nakon njihovog iznenadnog odlaska njegova majka često pričala o meni.
„Govorila je da ste joj pomogli kada nije imala nikoga.“
Pitala sam ga gdje je ona.
Spustio je pogled.
„Mama je umrla prije tri godine.“
Srce mi se steglo.
„Žao mi je.“
Tada je izvadio staru kovertu.
„Ovo je čuvala za vas.“
Unutra je bilo pismo napisano rukom moje nekadašnje komšinice.
Pisala je da nikada nije zaboravila kako sam čuvala njenog sina dok je radila dvije smjene i kako sam dijelila posljednju hranu sa njima.
Na kraju je napisala:
„Ako Marko jednog dana pronađe Anu, neka joj vrati ono što joj dugujem.“
Pogledala sam ga zbunjeno.
„Ne duguješ mi ništa.“
Ali Marko se nasmiješio.
„Zbog vas sam danas ovdje.“
Objasnio mi je da je završio pravo i postao advokat upravo zato što je kao dijete gledao majku kako se sama bori sa problemima.
Tada je na sto stavio fasciklu.
„Zapravo nisam danas došao samo zbog posla.“
Otvorio ju je.
Unutra su bili dokumenti o jednoj kući.
„Mama je prije smrti naslijedila ovu kuću od svoje tetke.“
„Kakve to veze ima sa mnom?“
Marko je okrenuo posljednju stranicu.
Na njoj je bilo moje ime.
„Ostavila ju je vama.“
Nisam mogla govoriti.
„Ali zašto?“
„Zato što ste joj prije dvadeset godina pomogli kada nije imala ništa.“
Počela sam plakati.
Ali onda je Marko izvadio još jednu kovertu.
„Postoji još nešto. Mama mi je rekla da vam ovo predam tek kada budete sami.“
Na koverti je pisalo:
„Ana, ovo je pravi razlog zbog kojeg smo prije 20 godina nestali bez pozdrava.“
Kada sam pročitala prve dvije rečenice, shvatila sam da njihov odlazak iz komšiluka nije bio slučajan — i da mi je moja prijateljica sve te godine skrivala mnogo veću tajnu.