Već pet godina živim u Danskoj. Kada sam tek stigao, mislio sam da ću brzo pronaći posao, zaraditi nešto novca i konačno napraviti normalan život. Međutim, stvarnost je bila potpuno drugačija.
Prve tri godine radio sam kod jednog rođaka kao fizički radnik. Posao nije bio prijavljen i radio sam mnogo više sati nego što sam bio plaćen. Nisam se bunio jer sam mislio da nemam drugog izbora.
Poslije tri godine odlučio sam da je dosta.
Počeo sam tražiti normalan, prijavljen posao. Slao sam prijave na desetine mjesta, ali odgovora gotovo da nije bilo. Vrijeme je prolazilo, a ja sam živio od socijalne pomoći i nešto novca koji mi je povremeno davao rođak.
Počeo sam ozbiljno razmišljati o povratku kući.
A onda sam prije šest mjeseci slučajno ugledao oglas:
„Traži se degustator čokolade.“
Mislio sam da je šala.
Prijavio sam se iz čiste sprdnje, uvjeren da me niko neće ni pozvati.
Tri dana kasnije zazvonio mi je telefon.
Pozvali su me na razgovor.
Kada sam stigao, objasnili su mi da posao nije samo sjediti i jesti čokoladu. Trebalo je proći obuku i naučiti razlikovati mirise, teksturu, količinu šećera, gorčinu i desetine drugih karakteristika proizvoda.
Na kraju razgovora dali su mi nekoliko uzoraka.
Nisam znao šta treba da kažem pa sam jednostavno govorio ono što osjećam.
Za jedan uzorak rekao sam:
„Ovaj ima neki čudan ukus na kraju, kao da je dugo stajao pored kafe.“
Čovjek preko puta mene podigao je obrve.
Dao mi je drugi.
„Ovdje ima previše vanilije. Na početku je dobra, ali poslije prekrije ukus kakaa.“
Pogledao je koleginicu i nešto zapisao.
Bio sam siguran da sam se osramotio.
Na kraju mi je rekao:
„Znate li da ste upravo prepoznali dvije stvari koje smo namjerno promijenili u uzorcima?“
Nisam imao pojma.
Poslali su me na dodatno testiranje.
Ispostavilo se da imam izuzetno razvijeno čulo ukusa i mirisa i da sam na testovima postigao rezultat koji nisu očekivali od nekoga bez ikakvog iskustva.
Primili su me na probni rad.
Prvih nekoliko sedmica bilo je teško. Morao sam učiti kako se pravilno procjenjuje proizvod, voditi bilješke i strogo poštovati pravila degustacije.
Ali prvi put poslije nekoliko godina ustajao sam ujutro i radovao se odlasku na posao.
Poslije probnog perioda pozvao me šef.
Mislio sam da će mi reći da više nisam potreban.
Umjesto toga, stavio je ugovor ispred mene.
„Želimo da ostanete.“
Gledao sam papir i nisam mogao vjerovati.
Čovjek koji je nekoliko mjeseci ranije razmišljao da spakuje kofere sada je imao legalan posao koji nikada u životu nije mogao ni zamisliti.
Najzanimljivije je bilo kada sam to rekao rođaku kod kojeg sam godinama radio.
Nasmijao se i rekao:
„Znači, sada te plaćaju da jedeš čokoladu?“
Odgovorio sam:
„Izgleda da me prvi put plaćaju za nešto u čemu sam stvarno dobar.“
Danas ne tvrdim da sam preko noći postao bogat niti da je život odjednom savršen.
Ali poslije godina rada na crno, odbijenica i osjećaja da nikuda ne idem, dobio sam priliku koju sam najmanje očekivao.
A sve je počelo oglasom na koji sam se prijavio iz čiste šale.