Budim se. Glava mi puca, usta su mi suva, a ja nemam pojma gdje sam. Posljednje čega se sjećam jeste sinoćnja žurka u Novom Sadu, muzika, društvo i nekoliko pića više nego što je trebalo. A sada sam u nepoznatoj kući, u nekom selu izvan grada.
Umivam se, pokušavam da dođem sebi, kada iz dnevne sobe začujem televizor. Otvorim vrata, a na kauču sjedi potpuno nepoznata baka, možda sedamdesetak godina. Pogledala me preko naočara kao da me poznaje cijeli život.
– Dobro jutro? – kažem zbunjeno.
Ona me odmjeri od glave do pete i odgovori:
– Tebi možda jeste. Meni nije. Cijelu noć nisam oka sklopila zbog tebe.
Ukopao sam se.
– Izvinite… ali možete li mi reći kako sam ja uopšte završio ovdje?
Baka ugasi televizor i pokaže mi da sjednem.
– Sinoć oko tri sata neko je lupao na kapiju. Izađem, a ti stojiš naslonjen na ogradu i ubjeđuješ me da je ovo kuća tvog prijatelja Marka. Rekla sam ti da ovdje nikakav Marko ne živi, ali ti nisi mogao ni pravo da stojiš.
Počeo sam da se prisjećam. Drugari i ja smo poslije žurke krenuli taksijem. Negdje usput sam izašao misleći da sam stigao kod prijatelja kod kojeg je trebalo da prespavam. Očigledno sam pogriješio mjesto.
– I vi ste me pustili unutra? – pitam.
– Šta sam trebala? Da te ostavim na ulici? Bilo je hladno, telefon ti se ugasio, a nisi znao ni gdje si.
Bilo me je sramota. Zahvalio sam joj se i već krenuo da tražim stvari, kada je rekla:
– Čekaj. Nije to ono najčudnije.
Iz ladice je izvadila moj novčanik.
– Ovo ti je sinoć ispalo ispred kapije. Kad sam ga podigla, vidjela sam tvoje prezime.
Odjednom joj se promijenio izraz lica.
– Kako ti se zvao deda?
Rekao sam joj ime.
Baka je samo spustila ruku na sto i nekoliko sekundi ćutala.
– Znala sam ga – rekla je tiho. – Tvoj deda mi je prije više od četrdeset godina spasio život.
Ispričala mi je da su kao mladi radili u istoj fabrici. Jednog zimskog dana joj je pozlilo dok je čekala autobus. Moj deda ju je pronašao, odvezao u bolnicu i ostao dok joj porodica nije stigla. Poslije toga su izgubili kontakt.
– Sinoć sam pomislila kako je život čudan – rekla je. – Nekada je tvoj deda pomogao meni kada nisam mogla sama, a sinoć si ti završio pred mojom kapijom u gotovo istoj situaciji.
Nisam znao šta da kažem.
Napravila nam je kafu i doručak, a onda sam pozvao prijatelje da dođu po mene. Prije nego što sam otišao, baka mi je samo rekla:
– Sljedeći put manje pij. Nećeš svaki put slučajno pokucati na vrata nekoga ko ti duguje uslugu od prije četrdeset godina.
Od tada je prošlo nekoliko mjeseci. Baku sam posjetio već nekoliko puta, ali sada uvijek po danu – i potpuno trijezan.